Zapis s Okruglog stola o Obz koji je održan u prostoru hotela Internacional, dana 03.11.2016, od 9:30 do 15:00 sati.

Ljubica Matijević-Vrsaljko, voditeljica Radne skupine za izradu novog Obiteljskog zakona (dalje u tekstu Obz) otvara Okrugli stol.

Naši su komentari i prijedlozi u drugoj polovici ovoga dokumenta (podvučeni su) i objavit ćemo ih na e-Savjetovanje u roku.

Dr sc. Maja Vučinić Knežević, defektologinja, pomoćnica Ministrice Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, pozdravlja sudionike Okruglog stola. Izvještava da je “prošle godine bilo 6.740 različitih pritužbi upućenih MSPM. Veliki broj se odnosi na pitanja djece tijekom i nakon razvoda. Postoji silina negativnih emocija tijekom razvoda… prestrašite se kad vidite što su sve roditelji spremni učiniti…”. Postavlja pitanje “što je moguće učiniti da mi doista zaštitimo dijete?” Također “što zakonodavac može učiniti da zaštiti dijete od otrovnih roditelja?”

Doc dr. sc. Anica Čulo Margetić govori o čl. 5 Konvencije o kontaktima. Izvještava da je “sporazum postao temeljni kriterij, a temeljni kriterij bi moralo biti nešto drugo (najbolji interes djeteta)”.

Prof. dr sc. Dubravka Kocijan Hercigonja postavlja pitanje “što je najbolji interes za dijete”. Objašnjava da je SZO definirala najbolji interes djeteta kao 1. primarnu prevenciju, definiranje rizičnih skupina i intervencije usmjerene na spriječavanje nastanka problema 2. sekundarnu prevenciju, brzu reakciju u slučaju da primarna prevencija nije dala rezultate i 3. tercijarnu razinu prevencije – tretman kad dijete već ima određene probleme. http://www.who.int/mental_health/media/en/545.pdf

Smatra da dijete treba oba roditelja a mi smo ti koji trebaju pomoći roditeljima da shvate što rade.

Također smatra da je bolje da dijete bude uz sretnog roditelja.

Važno je procijeniti svako dijete zasebno i pritom razmišljati i upitati se jesmo li objektivni ili subjektivni.

Za obiteljski je zakon jako važna primarna prevencija. Ni jedna se odluka ne bi smjela donijeti bez multidisciplinarnosti.

Sljedeće, jako je važno da se roditelji uključe u savjetovanje.

Lj. Matijević-Vrsaljko postavlja pitanje treba li uvijek vjerovati sporazumu roditelja.

Sanja Jusufbegović, psihologinja i Prim. Domagoj Štimac, psihijatar, djelatnici Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, govore o suparničkom sustavu u obiteljskom zakonodavstvu u nas u kojem se teško boriti za interese djece. Smatraju da u nas ne postoje odredbe koje roditelj ne bi bio u stanju izmanipulirati te da su potrebna osviještenost struke i praktična znanja. Također da se maligni odnos ne može dijagnosticirati u kratkom roku (navode autore Maccoby i Mnookin, 1992.).

Bitna je pravovremena intervencija. No, roditelji kad dovedu dijete radi tretmana, zapravo očekuju tretmana za sebe, što oni uvijek i dobivaju, savjetodavno. Smatraju da maligan odnos među roditeljima koji traje, utječe na dijete, te da treba raditi na odnosu roditelja da bi se izbjegle tercijarne posljedice na mentalno zdravlje djeteta. Ima roditelja koji manipuliraju djetetom i cijelim sustavom, uključujući i stručnjake mentalnog zdravlja.

Napominju da “slijepljena djeca” djeluju arogantno kao nezavisni mislitelji – nemaju osjećaja krivnje ni prema drugom roditelju ni prema drugima. Moć dobivaju od roditelja koji njima manipulira. Zapravo, dijete je ljuto jer ne može zadovoljiti svoje potrebe ljubavi s odbačenim roditeljem pa se još više ljuti. Ruka koja guši je nevidljiva.

Manipulacija je izazvana s uključenošću u parnicu.

Sustav mora ograničiti roditelje koji manipuliraju, a tradicionalni oblici terapije samo pogoršavaju situaciju.

Valerija Kanđera, psihologinja (predstavlja Aktiv psihologa u czss) žali se na poziciju ljudi u Czss. Izjavljuje da medijacija ne funkcionira kad strane nemaju podjednaku moć. Predlaže da roditelji sufinanciraju usluge pri razvodu. Predlaže da se roditelji uključe u savjetovanje. Djelatnici czss-a žele definiciju pojma manipulativnog roditelja i osiguranja mehanizama žurnog prekida takvog ponašanja te njegovog sankcioniranja.

Predlaže zajedničku roditeljsku skrb osim kad je očigledno da je takva odluka u suprotnosti s interesom djeteta, tj. kad je jedan roditelj izrazito nesuradljiv, zlostavljajući…

Smatra da kad roditelji imaju sporazum, onda nije potrebno mišljenje djeteta, te da je u konfliktnim razvodima potrebno utvrditi mišljenje djeteta i da to trebaju obavljati psiholozi centara za socijalnu skrb.

Također smatra da bi vještačenje trebalo dati odgovor s kojim će roditeljem dijete živjeti, te o susretima i druženjima s drugim roditeljem. Suci od centara traže takva mišljenja je vještački nalaz to ne predlaže. Smatra da je “stanovanje” djeteta s roditeljem dobar termin.

Također smatra da je za prinicip pola-pola pravilo da nema pravila te da treba paziti da je 7 dana – 7 dana zaista u interesu djeteta a ne u interesu roditelja – dakle, treba ispitati motive roditelja.

Predlaže superviziju praćenja stručnih mjera, npr. nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi.

Ljubica Matijević Vrsaljko završava I. dio Okruglog stola zaključnkom da je Zakon upravo potreban u slučaju sukoba među roditeljima te da je u tim slučajevima potrebna pravodobna, multidisciplinarna i stručna intervencija.

Marina Parać Garma, sudac, predsjednica Obiteljskog odjela OGS Zg postavlja pitanje što suci očekuju od novog zakona.

Odgovara da trebaju uređenje procesnog dijela uključujući i postupke ovrhe.

Također, trebaju provedbeni propis.

Smatra da se previše primjenjuje Zakon o parničnom postupku i smatra da nije dobro to što je e-oglasna ploča dostupna svima pa je mogu čitati i djeca.

Postavlja pitanje što su osobni podaci. Izjavljuje da OGS ne objavljuje presude iako bi to, sukladno zakonu, trebao, pa je takvo ponašanje protuzakonito.

Izjavljuje “I mi smo izvrgnuti finim manipulacijama roditelja” i predlaže obvezu sudaca na dodatnu edukaciju te osnivanje obiteljskih sudova i specijalizaciju sudaca. Obiteljski sudovi bi riješili to što stranke šeću od prekršajnog, do obiteljskog te kaznenog.

Osvrće se na izmjenu terminologije u Obz 2015. Smatra da su termini “stanovanje” te “osobni odnosi”, iako nije sasvim zadovoljna s njima, bolji od “živjeti” i “susreti i druženja”.

Smatra da “moramo imati sankcije za manipulativne roditelje” te da ne “ne možemo cijeli zakon temeljiti na tome jer ekscesne situacije su manji broj ljudi”.

Smatra da zakon mora biti takav da ga prosječan čovjek razimje i da razumije kakav ishod može očekivati.

Smatra također da suci nisu educirani za razgovore s djetetom. Izjavljuje da uređuju sobu na OGS za razgovore s djecom.

Ines Kovačević, sudac OGS Zg.

Smatra da se zakon ne treba donijeti žurno i na brzinu. Smatra da je problem s OBZ 2015 u vezi s roditeljskom skrbi taj što taj pravni odnos nastaje s rođenjem djeteta, te da razvod slabi poziciju roditelja koji neće više stanovati s djetetom. Izjavljuje da su u 80% razvoda roditelji sporazumni, i da su to oni koji se rukovode najboljim interesom djeteta.

Smatra da odredbom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi stvaramo ravnopravnu poziciju roditelja. Takvom odlukom jačamo poziciju roditelja koji neće živjeti s djecom, jer “naša odluka je donekle autoritet”.

Poziva se na čl. 18. Konvencije o dječjim pravima.

Tijana Kokić, sudac OGS, Zg

Zagovornik je zajedničke roditeljske skrbi kao temelja za raspodjelu vremena djeteta s roditeljima pola – pola, ali ne kao pravilo, već kao mogućnost.

Smatra da treba ostaviti mogućnost sudu da može odrediti takvu organizaciju života djeteta temeljeno na mišljenjima stručnjaka.

S posebnim je skrbnicima imala samo pozitivna iskustva, ali smatra da su potkapacitirani. Objašnjava razliku da zastupnik zastupa volju i želju djeteta, a skrbnik interes djeteta i da unutar uloge posebnih skrbnika postoji kolizija, te to treba specificirati.

Smatra da kolizijskog skrbnika ne treba postavljati centar za socijalnu skrb.

Rasprava (ono što smo uspjeli zapisati):

Ines Bojić, odvjetnica: Stručnjaci (i Poliklinike) i jednog i drugog roditelja karakteriziraju kao manipulativne i kad se radi o nasilju u obitelju. Poziva se na Istambulsku konvenciju uz napomenu da je RH nije ratificirala. Smatra da nasilje treba staviti u Obz.

Ljubica Matijević Vrsaljko izjavljuje da svako nasilje mora biti poentirano u Obz, ali napominje da je činjenica da postoje i lažna prijavljivanja.

Dr Domagoj Štimac smatra da je nasilje sociološka kategorija i ne može se sagledati iz perspektive jedne struke. Pozicija odvjetnika i stručnjaka mentalnog zdravlja razlikuje se. Smatra da je često postoji uzročno posljedična veza pri nasilju i da se nasilnici vrlo nejednako tretiraju, a posebice manipulacija koja je dugotrajan proces. Konstatira “Mi roditelje moramo naučiti kako izbjeći sukob”

Sudac Ines Kovačević konstatira da mnogi izmišljaju nasilje jer se ne žele dogovarati.

Dr Domagoj Štimac zaključuje da imamo sve više psihijatrijskih poremećaja. Nemamo mogućnosti prisile na tretman te da nema sustava penalizacije onih koji ne žele surađivati.

Djelatnica Czss-a (nismo zapisali ime) zaključuje da u novom Obz treba jasno odrediti iznose za voditelje mjera koji neće biti ponižavajući – npr. za intenzivnu mjeru obitelji ste svakodnevno na raspolaganju.

Očitujemo se, komentiramo i predlažemo kako slijedi:

Roditelji najčešće postaju “otrovni” zbog natjecateljskog karaktera sudskog spora i svih predradnji koje se provode unutar institucija sustava. Naravno, postoje i oni koji imaju neriješene vlastite trans-generacijski prenesene traume i za koje je iskustvo razvoda trigger za oživljavanje traume iz vlastitog djetinjstva na način da ulaze u trans-generacijski savez s djetetom, triangulirajući ga u sukob s drugim roditeljem, stvarajući “slijepljen” odnos s vlastitim djetetom u kojem dijete zadovoljava emocionalne i psihičke potrebe roditelja, a sve da bi prevladali vlastitu dekompenzaciju.

Slažemo se da je potrebna pravodobna, multidisciplinarna i stručna intervencija, no dok dijete dođe do Poliklinike, to je već tercijarna prevencija, koja pokazuje da je potpuno zakazalo osposobljavanje djelatnika CZSS za provođenje primarne i sekundarne prevencije mentalnih poremećaja u djece razvoda te je takva intervencija i izostala.

SZO (str 8.) rad s djecom u konfliktnom razvodima uvodi već u primarnu prevenciju, jer takva djeca spadaju u „dio populacije kod koje je visoki rizik za razvoj mentalnih poremećaja u odnosu na ostatak populacije“ – djecu iste dobi koja nisu u razvodu roditelja.

Smatramo da bi sufinanciranje usluga od strane roditelja dovelo do još većih problema za sustav i poskupjelo njegove usluge uz iznimnu štetu po dobrobit djece. Roditelji će, da smanje troškove prikrivati svoje odnose: grlit će se za stolom, a udarati se nogama ispod stola. Nije moguće žurno prekidanje manipulativnog ponašanja, ono je vrlo kompleksno, ne radi se o jednostavnoj navici nego o izrazu vlastite osobnosti, za koju svatko smatra da je „najbolja moguća“. Ono što je žurno je roditelje putem suda upućivati u psihoterapijski tretman, a za to je potrebna dobra dijagnostika u CZSS – dok dođu do Poliklinike najčešće je već učinjena velika šteta djetetu i najmanje jednom roditelju.

Veliki dio toga problema riješio bi se uklanjanjem elementa natjecanja “tko je bolji roditelj” na način da zakon roditeljima garantira zajedničku i podijeljenu roditeljsku skrb u svim slučajevima osim kad bi to bilo izravno protiv interesa djeteta. Ostatak problematičnih slučajeva mogao bi se riješiti na način da se djeca razvoda proglase visoko-rizičnom (specijalnom populacijom), što onda od svih uključenih zahtijeva posebne vještine koje bi stjecali u kontinuiranom procesu specijalizacije, da bi mogli djelovati i u primarnoj, i sekundarnoj, i tercijarnoj prevenciji psihičkih poremećaja u djece.

Nesporno je da je trajni, neriješeni izraženi sukob među roditeljima štetan za djecu razvoda. Ono što je sporno a o čemu stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja te kreatori politika raspravljaju jest vrsta organizacije roditeljstva koja je najbolja za djecu u visoko-konfliktnim situacijama, kao i količina vremena koju bi u takvim slučajevima dijete trebalo provoditi sa svakim od roditelja.

Maligni odnos se može dijagnosticirati u kratkom roku (naravno, ako se koriste novija istraživanja) pomno procjenjujući mentalno zdravlje roditelja, posebno poremećaje osobnosti, koji su glavni izvor svih zala manipulacije (međutim, nitko ih ne spominje) i promatrajući ponašanje djeteta – izmanipulirano dijete pokazuje specifični set ponašanja koja oni koji o tome imaju znanja vrlo lako prepoznaju i utvrđuju. Posve mentalno funkcionalni roditelji ne proizvode štetu svom djetetu. Intervencija nije pravovremena kada roditelji dođu u Polikliniku, to znači da intervencija u CZSS nije bila uspješna. Bezuspješno je „raditi na odnosu roditelja“ – u većini slučajeva je jedan od njih osoba sa psihičkim smetnjama.  Potrebno je sanirati najprije stranu s najizraženijim smetnjama pa tek onda se odlučiti na zajednički rad.

Dugo su istraživanja podržavala stav da je podijeljeno roditeljstvo u situacijama visokog konflikta štetno za djecu. Međutim su u novije vrijeme ta istraživanja podvrgnuta analizi i nađeno je da su manjkava te su iz toga nalaza izronili drugačiji stavovi. Prijašnja su istraživanja ispitivala učestalost kontakata i učestalost prelazaka između majčinog i očevog doma i našla su negativne ishode za djecu u situaciji visokog konflikta; to znači da su djeca bila izložena sukobu roditelja tijekom čestih prelazaka između dva doma. Kad je učestalost prelazaka smanjena, i kad su visoko-konfliktni roditelji izbjegavali međusobni kontakt tijekom prelazaka djeteta od jednoga drugomu te su štitili dijete od svojeg sukoba, ti su negativni učinci nestali.

Novija su istraživanja analizirala stvarno roditeljsko vrijeme naspram učestalosti kontakta (rjeđi prelasci, ali podijeljeno ili ravnopravno roditeljsko vrijeme), i utvrdila su ne samo da podijeljeno roditeljstvo nije štetno u visoko konfliktnim situacijama, već da ono može ublažiti štetne učinke visokog konflikta: topao odnos s oba roditelja za djecu je zaštitni čimbenik.

Unutar područja istraživanja razvoda postignut je konsenzus kad se radi o visokom konfliktu i roditeljstvu nakon razvoda. Robert Bauserman je 2002., u svojoj meta-analizi 33 rada koja su uspoređivala ishode za djecu u samostalnoj naspram podijeljene roditeljske skrbi, zaključio da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece neovisno o roditeljskom sukobu. Negativni učinci roditeljskog sukoba najčešće su rezultat činjenice da u visoko-konfliktnim situacijama očevi gube kontakt sa svojom djecom (danas se to sve češće događa i majkama). Marsha Kline Pruett je u svojem radu 2003. utvrdila da se negativni učinci roditeljskog sukoba na dobrobit djece ublažavaju uključivanjem oca. Fabricius i Luecken su 2007., analizirajući mišljenja same djece, zaključili da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece kako u nisko-konfliktnim, tako i u visoko-konfliktnim situacijama. Tako istraživanja ne podržavaju pretpostavku da bi se količina roditeljskog vremena trebala ograničavati u slučaju visokog konflikta. Visoki konflikt se ne bi trebao koristiti kao opravdanje za ograničenje djetetova kontakta s bilo kojim od roditelja.

Druga su istraživanja pokazala da se samostalna roditeljska skrb povezuje s pojačavanjem ili stvaranjem sukoba, jer se oko pola svih slučajeva prvog nasilja u obitelji javlja nakon rastave, unutar konteksta natjecateljskog sustava samostalne roditeljske skrbi prema kojem “pobjednik dobiva sve”.

Imajući na umu važnost sudske odluke, to ne bi trebalo iznenađivati, zato što strah i neprijateljstvo jako rastu kad roditeljima zaprijeti potencijalni gubitak djeteta. Istraživanja su utvrdila da ograničavanje sudjelovanja očeva u životima njihove djece korelira s razinom neprijateljstva prema bivšim suprugama. Danas znamo da se to sve češće događa i majkama, a sve opet na štetu djece. U situaciji samostalne roditeljske skrbi sukob među roditeljima povećava se, dok se u situaciji podijeljene roditeljske skrbi s vremenom smanjuje; kad ni jednom roditelju ne prijeti gubitak vlastite djece, sukob se smiruje.

Umjesto da prihvaćamo da je visoki konflikt neizbježan pri razvodu, naš bi cilj trebao biti umanjiti ga. To upravo postižemo pomicanjem fokusa s roditelja, na dijete – uvođenjem stvarne zajedničke (podijeljene) roditeljske skrbi kao prve opcije suda. Podijeljena roditeljska skrb pruža poticaj za suradnju roditelja, pregovore, medijaciju i razvoj planova roditeljstva. Većina roditelja u stanju je uspješno naučiti kako minimizirati sukob kad su za to motivirani, a podijeljena roditeljska skrb daje poticaj za to.

Osim toga, Zajedničko roditeljstvo rješava probleme kako sudačkih, tako i sklonosti, predrasuda i pogrešaka svih uključenih u razvod te time kontrolira moguće pogreške sustava na štetu djece:

1. Zajedničko roditeljstvo čuva odnose djeteta s oba svoja roditelja

2. Zajedničko roditeljstvo čuva odnose oboje roditelja sa svojom djecom

3. Zajedničko roditeljstvo smanjuje sukob među roditeljima i spriječava obiteljsko nasilje

4. Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta djece o njihovim potrebama i najboljim interesima

5. Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta roditelja o njihovoj djeci i najboljim interesima te djece

6. Zajedničko roditeljstvo odražava organizaciju skrbi o djetetu kakva je postojala prije razvoda

7. Zajedničko roditeljstvo povećava kvalitetu odnosa roditelj-dijete

8. Zajedničko roditeljstvo smanjuje roditeljski fokus na ‘računanje vremena’ i smanjuje parničenje

9. Zajedničko roditeljstvo pruža roditeljima poticaj za dogovor, medijaciju i izradu Plana roditeljstva

10. Zajedničko roditeljstvo pruža jasne i sustavne smjernice za sudačko donošenje odluka

11. Zajedničko roditeljstvo smanjuje rizik i učestalost otuđenja od roditelja

12. Zajedničko roditeljstvo omogućava ovrhu sudskih odluka, zato što su roditelji skloniji poštovati odlluku koja određuje podijeljenu roditeljsku skrb

13. Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na zaštitu prava djece

14. Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na roditeljski autoritet, autonomiju, jednakost, prava i odgovornosti

15. Nema empirijskih dokaza da je model samostalne roditeljske skrbi na dobrobit djeteta

16. Postoje emprijski dokazi da je presumpcija podijeljene roditeljske skrbi (koja je opoziva u slučaju dokazanog nasilja nad djetetom) na dobrobit djeteta

Smatramo da se već na prvom ročištu treba donijeti privremena mjera ako se radi o zajedničkoj roditeljskoj skrb i ako nema prepreka takvom modelu roditeljske skrb, tj ako nema pravomoćnih presuda za teško nasilje nad djetetom, za svjedočenje djeteta teškom nasilju, za incest ili za neliječenu dokazanu ovisnost.

Slažemo se da suci nisu educirani za razgovor s djetetom, i dodajemo da za to nisu educirani ni posebni skrbnici, koji su pravnici se nešto sati dodatne edukacije. Kad se radi o imenovanju posebnog skrbnika, ako nije obavio razgovor s djetetom na samom početku spora (unutar par dana), smatramo upravo suprotno od nekih izraženih mišljenja na Okruglom stolu: Imenovanje posebnog skrbnika ima smisla samo ako roditelji nisu u sukobu, u protivnom je izravno protiv interesa djeteta. Imenovanje posebnog skrbnika djetetu u sporu roditelja oko skrbi nad djetetom je nešto najdestruktivnije što Sud može poduzeti.

Četiri su osnovna problema s imenovanjem posebnog skrbnika koji će zastupati dijete:

1.) Imenovanje posebnog skrbnika uvodi dva izrazita izvora sklonosti jednoj strani u pravni postupak;

2.) Imenovanje posebnog skrbnika uvodi, potiče, ulazi u savez i podržava patološke procese u obitelji, sve na štetu djeteta;

3.) Uvođenjem, poticanjem i podržavanjem obiteljske psihopatologije, imenovanje posebnog skrbnika potkopava i može potpuno poništiti napore terapeuta radi rješavanja obiteljske psihopatologije

4.) Time što ne razumije složenost razvojne nezrelosti tijekom djetinjstva i adolescencije, imenovani posebni skrbnik nudi pojednostavljene pokušaje rješavanja koji će rezultirati krivim zagovaranjem posebnog skrbnika u korist stajališta koja su protivna najboljem interesu i zdravom razvoju djeteta.

Opsežni odnosi s oba roditelja pozitivno pridonose emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.

Budući da struka mentalnog zdravlja nije u stanju formirati ni dati uvjerljivo, pouzdano i dokazivo valjano mišljenje o ‘najboljem interesu djeteta’, preporuke vještaka mentalnog zdravlja u svim slučajevima gdje nema zlostavljanja djeteta i potrebe za zaštitom djeteta od zlostavljanja, trebale bi biti 50-50% vremena temeljem principa da opsežni odnosi s oba roditelja pozitivno pridonose emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.

Ako roditelji žele i uspiju dogovoriti neku alternativnu organizaciju vremena, oni na to imaju pravo.

No ako se stručnjaka mentalnog zdravlja pita za mišljenje, jedino razumno mišljenje koje struka mentalnog zdravlja može ponuditi, a koje se može braniti, imajući na umu ogromnu složenost odnosa roditelj-dijete i obiteljskih odnosa (uključujući i kulturalni kontekst i strukture obiteljskih odnosa), jest po 50% vremena sa svakim roditeljem, osim u slučajevima zlostavljanja djeteta i potrebe da se dijete zaštiti, kad je odnos vremena 100-0%.

Ako uz vrijeme s roditeljima podijeljeno 50-50% i dalje postoje obiteljski problemi, onda je rješenje obiteljska terapija, a ne promjena odluke o roditeljskoj skrbi. To onda više nije pitanje roditeljske skrbi, već je pitanje tretmana.

Dakle, Osim u slučajevima utvrđenog zlostavljanja djeteta u kojima je potrebno zaštiti dijete, struka mentalnog zdravlja treba izbjegavati da bude uvučena u supružničke sporove oko određivanja tko je ‘bolji roditelj’ i komu ‘treba dodijeliti’ dijete zato što je ‘bolji roditelj’. Bivanje arbitrom u supružničkom sukobu o tome tko je ‘bolji roditelj’ da bi mu se nakon razvoda ‘dodijelila nagrada’ u obliku djeteta, jest neprimjerena uloga za stručnjaka mentalnog zdravlja. Čak i kad roditelj ima smetnje mentalnog zdravlja, to je nužno komunicirati prema roditeljima na vrlo obziran način i odmah, žurno takvog roditeljelja uključiti u psihoterapijski tretman, bez stigmatizacije. Opsežna sveobuhvatna dijagnostika omogućava da se od strane stručnjaka prikaže roditeljima kako njihove smetnje utječu na njihove odnose i na roditeljstvo i kako je otklanjanje tih smetnji u najboljem interesu djeteta. To je vrlo važno komunicirati da ne bi drugi roditelj tražio punu skrb nad djetetom jer je druga strana „luda“. Naravno, ako su te smetnje razlog teškog zlostavljanja djeteta, zbog čega dijete pokazuje specifičnu skupinu ponašanja koja ukazuju na “slijepljenost” s roditeljem, splitting (crno-bijelo viđenje roditelja), sve to uz odbacivanje jednog roditelja i lažne optužbe za zlostavljanje, dijete se privremeno treba izdvojiti od manipulativnog roditelja dok se tijekom tretmana ne postigne funkcionalnost toga roditelja.

Radi toga je nužno specificirani način ovrha djece tako da se provode odmah nakon donošenja sudske odluke preuzimanjem djeteta u vrtiću, školi, ili od roditelja – što trebaju raditi posebno obučeni stručnjaci mentalnog zdravlja koje dijete od prije poznaje. Vremenski odmak od odluke o ovrsi do provedbe, pretvara dijete u bojno polje roditelja koji manipulira i dovodi dijete u teško stanje stresa koji onemogućava ovrhu.

Ako postoje problemi u obiteljskim odnosima, psihoterapija može pomoći. No određivanje tko je bolji roditelj da bi dijete s njim provodilo 60% ili 70% vremena u odnosu na 40% ili 30% vremena s drugim, lošijim roditeljem nije primjereno (i zapravo je nemoguće) za bilo kojeg stručnjaka mentalnog zdravlja.

Ako vještak odluči da je u djetetovu najboljem interesu provođenje 80% vremena s navodno ‘boljim’ roditeljem (temeljem do sad nedefiniranih kriterija za određivanje ‘boljeg roditelja’), kako to vještak zna? Gdje je stručna literatura na kojoj temelji svoju preporuku koja treba pomoći odluci radi dugoročno najboljeg interesa djeteta? Gdje je stručna literatura koja ukazuje na to da se ‘najbolji interes djeteta’ zadovoljava time što provodi 80% vremena s ‘boljim roditeljem’ i da je ograničavanje vremena i odnosa s drugim roditeljem na 20% vremena u ‘najboljem interesu’ djeteta? Takve literature nema.

Smatramo da bi odredba o stvarnoj zajedničkoj roditeljskoj skrbi kao prvoj opciji suda ako ne postoji opasnost za dobrobit djeteta, stvorila ravnopravnu poziciju roditelja. Takvom odlukom jačamo poziciju oba roditelja od kojih svaki od njih živi s djetetom što više vremena, a poželjno i 50% vremena ako je to moguće provesti.

Radi toga, osim uvođenja stvarne zajedničke roditeljske skrbi, a ne samo one na papiru, koja dodjeljuje moć jednom roditelju, dok drugog proglašava sekundarnim, osim uvođenja mogućnosti da dijete ima dva vrijedna doma, predlažemo da zakon uvede mogućnost da može roditeljima narediti tretman, te da vrati dignitet sudu uvođenjem mogućnosti kazne za nepoštovanje suda u slučajevima nepoštovanja sudske odluke, nedolaska na ročišta i sl. Sud mora postati mjesto gdje se djetetu garantira opsežno vrijeme radi izgradnje kvalitetnog odnosa sa svakim od roditelja, a ne, kao do sad, mjesto gdje se djetetu ograničava pristup jednom roditelju, te gdje se sporo ili nikako ne reagira ako to čini jedan od roditelja još dodatno na već ograničavajuću sudsku odluku.

Kad govorimo o terminologiji, smatramo da ni “stanovanje”, ni “održavanje osobnih odnosa” nisu dobri termini. Predlažemo “roditeljsko vrijeme”.