Trikovi kojima se sustav opire promjenama i što činiti

Ovaj je tekst rezultat razgovora s tisućama roditelja koji nam pričaju isto ili slično već godinama. Usmjeren je na to da ukaže na probleme i potakne one pozitivne snage u sustavu koje shvaćaju da je stanje loše i da su promjene nužne. Dugo već prikupljamo i grupiramo izviješća dobivena od roditelja. Smatramo ih autentičnima jer dolaze od ljudi koji se međusobno ne poznaju pa se nisu mogli dogovoriti kakvu će nam priču ispričati.

Cilj nam je sačuvati djetetu obitelj, bilo cjelovitu ili, ako to nije moguće, što opsežnije vrijeme s oba roditelja, što se još naziva i zajednička ili podijeljena fizička skrb, a definira se s 35-50% vremena sa svakim od roditelja. Donošenje odluka može biti zajedničko ili roditelji odluke mogu donositi po pojedinim područjima, npr. jedan o obrazovanju, drugi o slobodnim aktivnostima i sl.

Sustav je po definiciji uređena cjelina. To je zajednica dijelova koji se organiziraju i održavaju kroz svoju strukturu organizacije. Najvažnije temeljne značajke sustava su svrhovitost, (kad elementi sustava međusobnim djelovanjem postižu da sustav funkcionira), mogućnost da se funkcija sustava može postići na više različitih načina, te važnost elemenata u funkcioniranju sustava.

Sustav po definiciji funkcionira na način da uvijek dolazi do rezultata koje sustav želi. Kad nas brojni roditelji zovu i kažu da sustav ne funkcionira, jer npr. ne uspijevaju vidjeti svoje dijete iako sudska odluka to propisuje, odgovorimo da je upravo to ono što sustav želi, što mu daje razlog za postojanje. Inače bi se urušio.

Svaki se sustav opire promjenama, jer su promjene prijetnja sustavu.

Sustav koji treba štititi pravo djeteta na obitelj obuhvaća: djelatnike centara za socijalnu skrb, suda, mentalnog zdravlja, obrazovanja, zdravstva, policije, odvjetništva, medijatora, centra za posebno skrbništvo, relevantnih ministarstava. Većina ih je duboko uronjena u rodnu ideologiju koja tate smatra manje vrijednima i nerijetko onima koji samo smetaju i sve kompliciraju. Dakako, ima i ponekih mama koje smatra manje vrijednima. Uglavnom su to one najbrižnije mame koje najnesebičnije vole svoju djecu i najmanje sklone manipulacijama – takve se rodnim ideolozima nikako ne uklapaju u poželjnu sliku žene, a rodna je ideologija, kao i svaka ideologija, u svojoj biti manipulativna. Time što je rodna, ona je za svoje ciljeve spremna žrtvovati dijete i nesmiljeno ih nastojati postići, moguće i pod krinkom zaštite djeteta kao vlasništva roda kojeg zastupa.

Započet ćemo ovu seriju sa sustavom socijalne skrbi i kako se isti opire promjenama.

Sustav socijalne skrbi se opire promjenama:

1. manipulacijom, gdje spadaju:

– osobni napadi – komentari “ispod pojasa” s negativnim konotacijama, uobičajena su taktika manipulacije. Ako se s nečim ne složite ili se ne svidite djelatniku sustava, a naročito ako navedete neku stručnu literaturu koja ne potvrđuje ono što taj djelatnik zastupa, napisat će u mišljenju da ste manipulativni, da insistirate samo na svojoj istini navodeći brojnu stručnu literaturu, da odgajate dijete po knjigama, dok drugi roditelj intuitivno zna što je za dijete dobro, da se nastojite prikazati u što boljem svjetlu (kao da bi to bilo normalno da Vam je svejedno kako ćete se prikazati), da dolazite “nepozvani”, da se često obraćate za pomoć, da ne prihvaćate vlastitu odgovornost za neko ponašanje drugog roditelja (kao da je taj malodoban) …;

– laganje – kako su obiteljski postupci tajni, pa zato nikako ne možete dokazati suprotno, navest će riječi koje nikad niste izgovorili, ili će ih promijeniti ili izvući iz konteksta, te Vas prikazati u negativnom svjetlu;

– izgovaranje besmislenih rečenica koje se pokušava osmisliti beskrajnim ponavljanjem, poput:

• “dijete nije kolač da ga dijelimo po pola” (ako tražite da dijete s Vama provodi polovicu vremena, iako o dobrobiti toga za djecu postoji opsežna literatura, dok ne postoji ni jedan znanstveni rad koji potvrđuje da je raspored prema kojem dijete viđate svaki drugi vikend i par sati u tjednu dobar za djecu ),

• “dogovorite se, morate se dogovarati”, (upravo nakon što su sami rekli da oni ništa ne mogu ako drugi roditelj odbija svaki dogovor i dolazak u Czss radi dogovora),

• “mi nismo tu da provodimo sudsku odluku”, (iako su dužni prijaviti svako kršenje sudske odluke koja je donesena u najboljem interesu djeteta, pa njezino kršenje jest protiv interesa djeteta, no to ne čine),

• “ma, dajte, molim Vas…” (kad se požalite na neko ugrožavajuće postupanje drugog roditelja),

• “za tinejdžere je normalno da eksperimentiraju” (kad se požalite da dijete puši marihuanu i da na to drugi roditelj, s kojim dijete živi, ne reagira),

• “to je vaše tumačenje”, ili “to je vaš doživljaj” (kad govorite konkretne činjenice koje i sami znaju ali ih nastoje zabašuriti; a čiji bi to doživljaj uopće mogao biti nego vaš, kao što je njihov njihov – to je bijeg od činjenica i način da se fokus odmakne od problema da ga se ne bi moralo rješavati);

• “uvijek je netko nezadovoljan”, što je izlika kojom se lakonski odbacuje svaka odgovornosti za kvalitetu rada i izbjegava shvaćanje biti problema;

• “dijete će Vam samo doći kad napuni 18 godina” (kad Vas dijete, izmanipulirano od drugog roditelja, “navijača” i “promatrača”, u koje spada okruženje i djelatnici sustava, odbija vidjeti, i čak Vas možda i lažno optužuje za nasilje), što je vrlo cinično i jest usmjereno protiv dobrobiti djeteta i protiv Vas, i zapravo je izdaja djeteta i svih pozitivnih principa obiteljsko-pravne zaštite;

• “ne možemo se samo s Vašim slučajem baviti” dok ništa ili premalo čine da se slučaj riješi;

– mijenjanje teme kad nemaju argumenata;

– predstavljanje vlastitih predrasuda kao da su dokazane činjenice;

– nastupanje s pozicija moći, uz izrečene ili neizrečene prijetnje za svaku primjedbu na rad djelatnika;

– uvrijeđenost pri spominjanju njihove odgovornosti za bilo što – što ih uopće ne spriječava da Vas pozivaju na odgovornost za nešto u vezi s čim ste sasvim bespomoćni i nemate nikakvih stvarnih prava (čak i ako ih imate na papiru), pa ne možete imati ni odgovornosti.

Što poduzeti?

Pričajte što manje. Više slušajte. Ne nasjedajte na upite o drugom roditelju, uopće ne govorite o drugom roditelju, ne navodite njegove riječi, potpuno isključite što je tko rekao. Ne govorite o diskriminaciji – diskriminacija je posljedica stereotipa i predrasuda i rijetki su svjesni da ih svi imamo – tvrdit će da oni ne diskriminiraju nikoga i time ste izgubili fokus na ono zbog čega ste s njima u kontaktu. Govorite o djetetu. Budite smireni i uporni i ne nasjedajte na provokacije.

2. ignoriranjem, gdje spadaju:

– oglušivanje na Vaše zamolbe za pomoć u zaštiti djeteta,

– oglušivanje na Vaše zamolbe za pomoć kad drugi roditelj odbija dogovor.

Što poduzeti?

Pisati, urudžbirati, pisati, urudžbirati, pisati, urudžbirati… Kratko i jasno navoditi samo činjenice, bez optužbi, bez pozivanja na red…

Ima djelatnika koji se ponašaju drugačije, i njihov broj, srećom, raste, no oni su još uvijek češće devijanti sustava, nego pravilo. U naših 7 godina predanog rada, od stotinjak centara za socijalnu skrb koliko ih ima u RH, još nam se nitko nije požalio jedino na rad djelatnika Czss Zlatar Bistrica i to je – odstupanje od sustava, pozitivna devijacija.

Želimo Vam nekog od takvih kompetentnih, empatičnih, hrabrih i vrijednih ljudi. Ako naletite na njih, imali ste sreće. Poštujmo to. I krenimo od njih kako bi struci i sustavu vratiti ugled i povjerenje u interesu djece, roditelja i vrijednih djelatnika.

Znamo da mnogi, nažalost, nisu vrijedni ni ugleda, ni povjerenja koje si priželjkuju i na koje pretendiraju. Razumijemo da moraju očuvati sustav – od njih to zahtijeva sustav i njihova vlastita potreba da budu u njemu prihvaćeni. Ali za njih nam je teško naći opravdanje.