Sudske odluke, rješenja, presude 001-010

Sudsko rješenje Županijskog suda, naš br. 001: Rješenje http://www.scribd.com/doc/62751794 po žalbi potvrđuje prvostupanjsko rješenje koje  navodi da će dječaci živjeti s majkom, a s ocem se susretati i družiti srijedom od 15 do 19 sati te svaku drugu nedjelju od 10 do 19 sati, što čini ukupno 30 sati mjesečno, odnosno 4% vremena. Otac nije bio na prvom ročištu po savjetu svoje odvjetnice koja je smatrala da to nije potrebno zato što će se na tom ročištu samo odlučivati o posredovanju CZSS.  Prvostupanjsko je rješenje nakon tog prvog ročišta doneseno izvanraspravno.  Djeca viđaju oca značajno manje od onoga koliko određuje sudsko rješenje.  I majka i otac imaju pravo roditeljske skrbi, oboje su imali dobar odnos s djecom i djeca su ih voljela. Ovo je primjer kako sudac s jedne strane nastoji zaštiti djecu od roditeljskog sukoba time da se predaja djece obavlja na neutralnom terenu i s druge strane kako neprimjereno potiče i podržava otuđivanje djece od jednog roditelja – sasvim je jasno da s 4% vremena (umjesto s minimalno 30-35%) djeca s ocem ne mogu razviti odnos ljubavi, povjerenja i privrženosti.

Sudsko rješenje Općinskog suda, naš br. 002 http://www.scribd.com/doc/62751491 navodi da će dječaci živjeti s majkom zbog stabilnosti okoline, međutim je u tu okolinu majka djecu preselila kad se odlučila razvesti, pa izgleda da to djeci nije posebno naškodilo. Zanimljivo je kako sud navodi incident kad je jedan od dječaka plakao i nije htio ići majci,  te  se to ponašanje djeteta tumači kao loše očinstvo, ali se to nije ponovilo.  I zanimljivo je da će proljetne praznike roditelji dijeliti tek kad dječaci krenu u školu, ali ne i dok su u predškolskoj dobi, čemu nikako ne uspijevamo uvidjeti svrhu. Ovo je primjer presude gdje je stranka u postupku sutkinja suda u istom mjestu. Presuda je dobar primjer jasno napisane presude, ali je loš primjer raspodjele vremena (premalo, 24% u cijeloj godini, ali samo 14% tijekom školske godine s roditeljem s kojim ne žive, a očigledno razmjerno ni malo vremena kad bi roditelj bio zaista uključen u aktivnosti djeteta – sve su vikendi i praznici) i loš primjer raspodjele odgovornosti roditelja za odnos djece s roditeljem s kojim ne žive. Bilo bi u redu da po dijete, zbog udaljenosti, uvijek dolazi onaj roditelj kojemu dijete ide – djeca bi imala bolji osjećaj jer ih nakon vožnje od nekoliko sati ni jedan roditelj ne bi ostavljao, a i roditelj koji trpi velike troškove zbog toga, ne bi bio viktimiziran. Osim toga, pitamo se: Zašto roditelj s kojim djeca ne žive ne može djecu preuzeti već u srijedu ili četvrtak, kad djeca još ne idu u školu? Zašto djeca s tim roditeljem nemaju tri vikenda mjesečno? Što je s petim vikendom u mjesecu (u 2011.  siječanj, svibanj, srpanj i listopad imaju po pet vikenda)?

Troškove putovanja i kontakata min. 2000 Kn mjesečno presuda ignorira te taj trošak ostaje na tuženom dakle ocu ako želi viđati djecu . Sud je procjenio ukupne potrebe djece u dobi 5 i 4. god na 5000 Kn dakle ukupno 10000 Kn za 2 djece. Čl.233 Obz je primjenjen na način kao da otac ne kontaktira s djecom iako je u predmetu vidljivo da redovito kontaktira, ali mu je određeno da plaća 5000 Kn mjesečno, a kao protuvrijednost od preostalih 5000 Kn se priznaje rad, njega i skrb koju čini majka oko djece. Sad ćemo malo tu računicu prema Čl. 233 koji suci različito tumače, razraditi kako bismo pokazali sav apsurd ovakve presude. Slična se analiza može primijeniti i u drugim presudama koje se pozivaju na ovaj članak, pa ga u rješenjima koja slijede nećemo komentirati, a evo kako je to u ovom slučaju: Kad se ukupni iznos od 60.000Kn godišnje obveze doprinosa za uzdržavanje djece podijeli na 9 mjeseci koliko su zapravo djeca s majkom, onda je doprinos oca za svaki taj mjesec oko 6.660 Kn, plus oko 2.500  Kn mjesečno troškova prijevoza, što je 9.160 Kn mjesečno kroz 9 mjeseci godišnje, tj. ukupno 82.440 Kn godišnje. Otac kroz tri mjeseca koliko su djeca s njim pridonosi i rad i brigu i novčana sredstva, što bi, po ovakvoj procjeni suda, bilo još 30.000 Kn, što onda oca tereti s 112.440 Kn godišnje. Kroz sve to vrijeme majka pridonosi s 9 mjeseci x protuvrijednost od 5.000 kn, pa je to 45.000Kn.

U konačnici, ovakva je presuda štetna upravo za djecu, jer je u većini slučajeva roditelj koji je izložen ovakvom financijskom opterećenju prisiljen odustati od kontakata, što je štetno za djecu. Da se vodi računa o djeci bio bi red u skladu s troškovima oko ostvarivanja kontakata umanjiti doprinos za uzdržavanje, koji u ovom primjeru od 5000 Kn nadmašuje realne potrebe djece što, zanimljivo, priznaje i sam sud koji je do datuma presuđenja uvažio doprinos od 3000 Kn. Djeca u toj dobi su izašla iz pelena, pa su se njihove potrebe umanjile, no sud navodi da su se povećale da bi opravdao ovo drastično povećanje sa 3000 na 5000 Kn, ali ne navodi kako.

Sljedeća su dva sudska rješenja naš br. 003 i 004, povezana – jedno je rješenje Općinskog http://www.scribd.com/doc/62752864 i, a jedno Županijskog http://www.scribd.com/doc/62753343 suda. Nema razloga za ograničavanje vremena koje bi dječak provodio s ocem (smanjene roditeljske sposobnosti, alkoholizam i sl.). Dječak oca viđa dva puta tjedno poslije podne i svakog drugog vikenda od subote ujutro do nedjelje pod večer, nakod dugog perioda kad ga je viđao samo dva puta tjedno poslije podne. Ovo je dobar primjer jasnog rješenja i loš primjer raspodjele vremena – roditelji žive u blizini i nema nikakvog razloga niti je u najboljem interesu djeteta da dječak predškolske dobi provodi s ocem ukupno 10% vremena mjesečno, osim neznanja suca što je zaista najbolji interes djeteta. Prijedlog ’stručnjaka’ je dokaz kao i svaki drugi i sudac je dužan procijeniti njegovu valjanost i utemeljenost. Zašto majka ne dolazi po dijete kad ga preuzima, jednako kako otac ide po dijete kad ga on preuzima? Posebna je zanimljivost rješenja 004 detaljnost potrebnih uplata, koje su naknadno nastale kao razlika, jer je kroz cijeli period otac uplaćivao doprinos za uzdržavanje djeteta prema prethodnom rješenju toga istoga suda. Ovako detaljno nikad još nismo vidjeli da se definira djetetovo pravo na obitelj, odnosno na oba roditelja. Čak je i uspješnost tužitelja i tuženika u sporu izračunata u postocima, ali ocu nije priznata kupnja odjeće zato što se za tu kupnju nije dogovorio s majkom.  Istodobno se zahtjev oca za povećanjem vremena koje bi dijete s njim provodilo odbija bez ikakve utemeljenosti jer je prošlo ‘tek sedam mjeseci od odluke kojom su povećani kontakti.’ Ne znamo koji je znanstveni ili stručni rad utvrdio da je sedam mjeseci premalo vremena, i kako je za pet-godišnje dijete štetno da koji dan više provede s ocem ‘izvan sigurnosti doma gdje živi s majkom’. Djeca te dobi idu s vrtićem na zimovanja i ljetovanja, najnormalnije. Također, potpuno je, s obzirom na činjenicu da je otac zaposlen u državi sa preko 300.000 nezaposlenih, što je samo po sebi uspjeh, osim toga je državni službenik pa mu nisu dostupni svi načini zarade, komentar sudaca sudskog vijeća Županijskog suda nerealan i zlonamjeran: ‘Stoga nije osnovan navod u žalbi tuženika da je dosuđeni iznos previsoko utvrđen (28% od ukupnih mjesečnih prihoda), budući da je tuženik radno sposoban, a iz spisa ne proizlazi da bi imao neke zdravstvene tegobe koje bi ga onemogućavale u nalaženju dodatnog izvora prihoda…’ (str. 3 rješenja Županijskog suda, pasus 1) Ovo je dobar primjer jasnog rješenja i loš primjer nedostatka uvida u materijalne prilike čovjeka koji živi od skromne plaće, koji je istodobno i podstanar te istog takvog nedostatka uvida u stvarne prilike u Hrvatskoj. Istodobno, ovo rješenje pokazuje potpuno nepoznavanje potreba djeteta da ima oba roditelja u što većem obimu i da ga ni jedan roditelj nikad ne ostavlja.

Sudsko rješenje Općinskog suda, naš br. 005, http://www.scribd.com/doc/62753756 propisuje prvo doprinos za uzdržavanje, sasvim jasno. Zatim određuje susrete dječaka s ocem ’svake subote od 10 sati na način da ga otac preuzima i vraća ispred glavnog ulaza u trgovački centar X. te svake srijede od 15.30 do 19.00 sati…’ Ovo sa srijedom nam je jasno, no subota je misterij. Otac nema ograničenja roditeljskih sposobnosti. Istina, rješenje navodi da je sud odredio minimalne kontakte te da se ‘isti mogu i moraju’ češće održavati, prema dogovoru roditelja, dok je istodobno jasno i to da su roditelji i išli na sud upravo zato što imaju poteškoća u dogovaranju. Pa se susreti održavaju puno manje od rješenja.  Za ostale zanimljivosti, pročitajte rješenje. Ovo je dobar primjer kako se loše i nejasno može napisati sudsko rješenje koje postaje temelj dodatnog sukoba među roditeljima. Kakvo je to pravno i sudačko znanje koje nitko ne razumije? Postotak raspodjele vremena ne možemo izračunati jer se prema rješenju uopće ne može zaključiti koliko vremena dijete smije biti s roditeljem s kojim ne živi. S druge strane, svaki roditelj dolazi po dijete, i to je dobro.

Sudsko rješenje Upravnog suda naš br. 006 http://www.scribd.com/doc/62753986 rješava spor zbog kršenja prava stranke na pristup informacijama – spisu u CZSS.  Ovo je dobar primjer jasnog rješenja koje je napisano tako da štiti prava koja građanima garantira zakon.

Sudsko rješenje naš br. 008 i 007 bit će objavljeni po pravomoćnosti.

Sudska rješenja naš br. 009 i 010.  Rješenje Općinskog suda http://www.scribd.com/doc/62893260, predviđa susrete djevojčice s ocem tijekom zimskih i ljetnih praznika, ali proljetni praznici, koji u pravilu traju oko 10 dana, nisu spomenuti.  Rješenje ne spominje da je prijedlog oca (točka IV. rješenja) ovakve susrete predložio tek nakon što je doživio nasilje u nazočnosti djeteta, a od strane člana majčine obitelji, što je sudu i dokumentirao, međutim je sud propustio razmotriti te dokaze. Prije toga je otac predlagao da dijete živi s njim, a s majkom održava široke kontakte, s tim da bi majka dolazila po dijete, ali bi i otac dolazio po dijete kad treba ići njemu. Raspravni sudac nije saslušao stranke i nije zaključio glavnu raspravu, te nije cijenio da je majka prekršila dogovor zapisan na sudski zapisnik. Sudac žurno nakon gotovo tri godine od početka postupka donosi rješenje bez zaključene glavne rasprave, temeljem sudskih zapisnika s ročišta koja je suprotno zakonu vodila sudska savjetnica. U rješenju ne piše da je ovršno, ali se poziva na Ovršni zakon te da se radi ‘osiguranja nenovčanih tražbina može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja’, temeljem čega je kasnije i doneseno Rješenje o ovrsi.

Zanimljivo je da stručnjakinja, psihologinja CZSS predlaže da ‘je zbog procesa identifikacije djeteta s roditeljem istog spola, koja započinje između 5. i 6. godine, predloženo da dijete živi s majkom, a sa ocem održava redovite susrete i druženja. Dijete, nakon što je s ocem živjelo u kontinuitetu 18 mjeseci, viđa oca manje vremena od onoga koliko sudsko rješenje propisuje. Možda se to događa zbog pokušaja utjecaja na sud kreiranjem situacije reduciranih kontakata, budući da roditelj s kojim dijete živi vodi novi izvanparnični postupak u svom mjestu, kojim, uz podršku nadležnog CZSS koji smatra da su kontakti djeteta s roditeljem s kojim ne živi preopširno određeni, zahtijeva smanjenje obima kontakata.

Ni majka ni otac nemaju ograničenja roditeljskih kompetencija. Ovo je rješenje dobar primjer raspodjele vremena u cilju zaštite prava djeteta na oba roditelja (cca 33-34% s roditeljem s kojim ne živi). Nažalost je možda jasnoća rješenja upitna – zašto bi inače nadležni Centar za socijalnu skrb izrijekom smatrao rješenje nejasnim i podložnim različitim tumačenjima roditelja, tj. podržava tvrdnje majke da tijekom ljetnih praznika koji traju gotovo tri mjeseca, dijete s  roditeljem s kojim ne živi, osim 30 dana praznika, nakon što s njom provede još 30 dana praznika, preostali dio ljeta nema prava na susrete s ocem. Također je primjer loše prakse da rješenje ne navodi da roditelj koji preuzima dijete dolazi po dijete, čime je teret troškova od cca 2.500 kuna za gorivo i cestarinu, potpuno prevaljen na oca, a prvenstveno bi za dijete bilo dobro da ga uvijek preuzima roditelj kojemu ide.

Rješenje Županijskog suda http://www.scribd.com/doc/62893501 površno i neistinito navodi više nečinjenica, no, zbog ograničenog ćemo prostora navesti samo primjer: otac nije pozvan uplatiti predujam za vještačenje, što je u suprotnosti onomu što sudac navodi, a što je sudac vrlo lako mogao provjeriti uvidom u spis. Temeljem više takvih nečinjenica, može se izvući zaključak da sudac nije proučila spis već je iz nama neznanih razloga samo potvrdila rješenje prvostupanjskog suda, a upravo je zadatak suca drugostupanjskog suda da to temeljito učini radi procjene valjanosti prvostupanjskog rješenje na koje se stranka žali.