Štetne teze o odlučivanju djeteta

Ovih dana u medijima čitamo o slučajevima gdje se govori o pravima djece. I to je dobro, za to smo zahvalni medijima. Mediji su, u nedostatku stručnjaka koji bi se javno i jasno očitovali o problemu, garancija podizanja javne svijesti o problemu i mogućeg rješavanja problema. A posebno se piše o pravu djeteta da pri razvodu roditelja ono odluči s kojim će roditeljem živjeti, što je zapravo zlostavljanje djeteta.

Neposredni povod, ali ne i jedini, niti glavni razlog za ovaj naš osvrt jest članak koji potpisuje Miljenko Jergović, koji možete pročitati na poveznici: www.jutarnji.hr/ima-li-drzava-pravo-da-ovrsi-djecaka—/1541028/

U tom se članku provlači štetna teza, koju se i drugdje po medijima nerijetko nalazi uvijenu u razne osobne priče, a to je da dijete ima pravo i sposobnost odlučivati s kojim će roditeljem živjeti, da ima pravo odbaciti jednog roditelja ako želi, i da ima sposobnosti samostalno donositi ozbiljne životne odluke. Sve to uz udivljenje odraslog Miljenka prema sucu koji je malog Miljenka kad je bio dijete pitao s kojim roditeljem želi živjeti. To je bilo zlostavljenje malog Miljenka. Odrasli Miljenko zbog toga se divi zlostavljaču. Štokholmski sindrom.

Naravno, ne smatramo da su za to odgovorni mediji. I ne smatramo da je za to odgovoran Miljenko Jergović – on samo piše o nečemu o čemu ne zna dovoljno. Nažalost, vlastito iskustvo nije nikakva kvalifikacija ni za što. Da jest, onda bi svatko tko je proživio npr. operaciju slijepog crijeva mogao pisati o pravilnim i nepravilnim načinima operacije slijepog crijeva. Ali to ne može, već to rade stručnjaci, kirurzi. Koji možda još imaju svoje slijepo crijevo netaknuto.

Smatramo da su za štetne teze po medijima odgovorni sustav i stručnjaci mentalnog zdravlja koji se o ovome nisu jasno očitovali. Nadalje, odgovorna je država koja je, da bi skinula odgovornost sa sebe, uvela instituciju posebnog skrbnika, bez obzira što ovaj nema dovoljne kompetencije, osim što je djelatnik sustava pa mu je najbolje puno ne razmišljati, a kamoli razlučivati volju djeteta od najboljeg interesa djeteta ili čak prepoznati izmanipulirano dijete. Odgovorna je država jer ima loš Obiteljski zakon, jer ga ni takvoga nije u stanju provoditi, jer nema pod kontrolom kompetencije i učinkovitost djelatnika sustava, jer je djeca zapravo uopće ne zanimaju, a pogotovo ne djeca razvedenih roditelja. Zanima je zarada od industrije razvoda koja danas radi promet od više od sto milijuna eura – uključivo plaće djelatnika socijalne skrbi, suda, mentalnog zdravlja, vještaka, medijatora, posebnih skrbnika, odvjetnika, liječnika… s doprinostima. Zato ćemo se očitovati mi.

Istina je da Konvencija o ostvarivanju dječjih prava određuje da se u sudskom postupku valja saslušati dijete. No, nakon toga, odluku ne donosi dijete. Niti je dopušteno dijete pitati s kojim roditeljem želi živjeti.

Dijete uvijek u svojem životu želi oba roditelja (Fabricius, 2003). Ako se od njega traži da se odluči za jednog, to je za dijete veliki stres, dovođenje djeteta u sukob lojalnosti, i dijete duboko pati. Što drugo, ono daje socijalno prihvatljiv odgovor.

Što je onda s djetetom koje je “odlučilo” s kojim će roditeljem živjeti dok drugoga odbacuje? To je dijete u velikom riziku. To je dijete izmanipulirano, njegov je sustav privrženosti roditeljima poremećen, njegovo je poimanje obiteljske hijerarhije uzdrmano i iskrivljeno, ono vidi roditelje kao bijelog i crnog, s bijelim je u nezdravom savezu, crnoga odbacuje – jednako tako i sve članove njegove obitelji pa čak i kućne ljubimce koje je do jučer obožavalo (Warshak, 2001) – to dijete smatra da može odlučivati o roditelju umjesto obrnuto, to dijete nosi teret za koji nije dovoljno zrelo.

U literaturi su poznate i opisane taktike roditelja manipulatora, tj. patogenog roditelja koji će, nakon što je potpuno poremetio sustav privrženosti djeteta drugom roditelju, djelatnicima sustava, sudu i svima reći: “Neka dijete odluči”, “Poslušajmo dijete”, “Dijete najbolje zna”, “Djeca ne lažu”, “Nećemo valjda prisiljavati dijete da viđa drugog roditelja ako ne želi”…(Woodall, 2015, Childress, 2015) Strašno je da “promatrači”, mnogi uključeni stručnjaci i medijski djelatnici preuzimaju upravo taj korumpirani i manipulativni rječnik.

Pitamo se, ako djeca imaju takvu sposobnost prosuđivanja u vlastitu interesu, zašto postoji zabrana prodaje alkoholnih pića i duhanskih proizvoda djeci, zašto djeca ne mogu dati pristanak na seks s odraslom osobom, zašto ne mogu odlučiti stupiti u brak, zašto nemaju pravo glasa na izborima, zašto nemaju pravo voziti automobil. Pitamo se zašto se pedofili na sudu ne mogu braniti i osloboditi time da je dijete odlučilo “igrati” se s njima – jer, pedofili nisu silovatelji, oni gotovo uvijek dobiju pristanak djeteta bez očitih pritisaka. Pitamo se razmišljaju li zagovornici djetetova prava da odluči kojeg će roditelja odabrati, a kojeg odbaciti, treba li dopustiti djetetu da odluči konzumirati droge, ostajati vani do zore, napustiti školovanje nakon obvezne osmogodišnje škole, ne prati zube bar prije spavanja. Nešto ili sve od navedenoga, zašto ne?

Odgovor je jednostavan: Zato što dijete prečesto ne zna što je najbolje za njega. Zato što djetetova volja i djetetov interes prečesto nisu isto. Zato što je i odraslima teško razlučiti između svoje volje i svojeg najboljeg interesa, a za djecu je to gotovo nemoguće. Zato što su u pitanju djeca koja imaju pravo ne odlučivati, koja imaju pravo donositi krive odluke, koja imaju pravo željeti nešto nemoguće ili nešto loše i imaju pravo da ih odrasli čuvaju od donošenja odluka.

Mi smatramo da su roditelji ti koji odlučuju o djeci. Ako roditelji ne mogu donijeti odluku u najboljem interesu djeteta – a jasno je da je najbolji interes djeteta opsežno vrijeme sa svakim od roditelja, tj. zajednička roditeljska skrb – onda to mora država. Ako se neki roditelj tomu protivi, država mora zadužiti stručnjake mentalnog zdravlja da ispitaju razloge i moguće psihičke poremećaje u toga roditelja zbog kojih želi dijete imati isključivo pod svojom kontrolom, zbog kojih želi potpuno izbaciti drugog roditelja iz života djeteta. I država mora moći toga roditelja prisiliti na tretman i mora moći dijete zaštiti od patogenog roditelja. Bez postavljanja štetnih pitanja poput: “S kim želiš živjeti?” ili “Koga više voliš?” Jer tu se više ne radi o roditeljskoj skrbi. Tu se radi o teškom zlostavljanju djeteta.

Nije li sramotno da zbog nesposobnosti odraslih djelatnika sustava da donose kvalitetne odluke o djeci i da onda osiguraju provođenje tih odluka, odgovornost za odluke prebacujemo na djecu, čime djeci nanosimo neizmjernu i kratkoročnu i dugoročnu štetu?

(Radove navedenih svjetski priznatih stručnjaka možete naći na ovoj web stranici, u našoj Knjižnici – za download, ili na našoj Facebook stranici www.facebook.com/udruga.dijete.razvod/?fref=ts – mnogi su i prevedeni).