Rasprava “djeca i konfliktni razvod”

Više o ovome možete pročitati na:

http://www.plivazdravlje.hr/?section=home&cat=w&id=23102&show=1

http://www.dijete.hr/?child=news,1,549

Očekujemo da će ova hvalevrijedna inicijativa i preporuke Pravobraniteljice za djecu što prije dobiti punu i iskrenu podršku sudova, centara za socijalnu skrb i stručnjaka mentalnog zdravlja da bi zaživjela na pravi i učinkovit način kako bi emocionalno zlostavljanje djece tokom i nakon razvoda bilo svedeno na što manji broj žrtava.

Međutim, pri ozbiljnom promišljanju, iskrsava puno neriješenih pitanja koja treba riješiti:

1. Sud ne mora uvažiti niti mišljenje stručnjaka mentalnog zdravlja niti centra za socijalnu skrb, a nema vlastite resurse kojima bi procijenio što je najbolje za dijete. Sam sud pak nema podatke o tome u koliko je slučajeva, dinamički i longitudinalno gledano, donio dobru, a u koliko slučajeva lošu odluku, kako bi se mogao pobojšavati temeljem provjerenoga iskustva. Stoga se odluke, osim u slučajevima dokazanog obiteljskog nasilja i zloporaba droga, temelje na mišljenju, a mišljenje bez činjenica počiva na i hrani se predrasudama.

2. Postupci na sudu predugo traju:
- a ugroženoj djeci pritom vrijeme ne stoji – djeca trpe sve veću štetu;
- a roditelj koji je cilj manipulacije (po inozemnoj literaturi je to najčešće roditelj s kojim djeca ne žive), se bespotrebno iscrpljuje, što nikako ne može biti u interesu djeteta;
- a roditelj koji manipulira i time emocionalno zlostavlja dijete zbog toga ne trpi nikakve sankcije društva, te ako je tome predan, (opet po podacima iz inozemne literature), najčešće uspijeva provesti što naumi, a to je narušavanje odnosa s drugim roditeljem te minimiziranje ili potpuni prekid odnosa djeteta s tim roditeljem;
- i time zapravo podržavaju zlostavljača te prešutno omogućavaju emocionalno zlostavljanje djece i roditelja s kojim dijete ne živi;
- iako su mnoge presude već unaprijed donesene zbog rodnih stereotipa (tipa: ‘bolja je i najgora majka nego bilo koji otac’). Ovim se rodne predrasude još učvršćuju i stvara negativno ozračje za stvarnu ravnopravnost, koja bi otvorila put usredotočenosti na stvarni interes djeteta.

3. Centri za socijalnu skrb
- nemaju dovoljno educiranoga kadra i materijalnih sredstava za ovu problematiku;
- nemaju validne i provjerene podatke o vrijednosti svojih prethodnih mišljenja i ocjena koje se pak ne temelje na znanstveno utvrđenim činjenicama;
- izjednačavaju žrtvu i agresora i time podržavaju takvo daljnje ponašanje. Najčešća je situacija ako jedan roditelj spriječava kvalitetne kontakte s drugim roditeljem da taj od centra dobije savjet ‘vi ste odgovorni za to da se dogovarate s drugim roditeljem’ što je apsurdno, besmisleno i cinično, otprilike isto kao i kad su nekad izricani stavovi prema silovanim ženama ’same su si krive’. Kao što znamo, za dogovor je potrebno dvoje koji ga žele. Za konflikt, kao i za silovanje, dovoljno je da to želi jedna strana u odnosu;
- imaju ogromnu moć nad tuđim sudbinama, no istodobno i gotovo nikakvu odgovornost. Vanjsko vrednovanje ne postoji, a u slučaju pritužbe na rad, inspicira ih resorno Ministarstvo.

4. Stručnjaci mentalnog zdravlja su dio sustava i jednostavno imaju iste predrasude i probleme kao i ostatak sustava – djelatici centara i suci.

5. Ne postoje
- znanstveno utvrđene činjenice koje bi pri određivanju roditeljske podobnosti pomogle stručnjaku mentalnog zdravlja predvidjeti u kojoj fazi razvoja će koji roditelj bolje zadovoljiti potrebe djeteta. Ne postoje testovi za utvrđivanje roditeljske podobnosti niti u trenutku vještačenja, a instrumenata za predviđanje daljnjeg odnosa roditelj – dijete, nema ni u začetku. Također nema ni istraživanja o tome što se poslije 2, 5, 10 ili 15 godina događa s djecom koja su temeljem vještačkog mišljenja dodijeljena jednom roditelju, kao ni usporedne analize mogućih događanja s drugim roditeljem. Stoga se vještačenja temelje na mišljenju, a mišljenje bez činjenica počiva na i hrani se predrasudama;
- ne postoji pouzdan način na koji stručnjak mentalnog zdravlja može pouzdano utvrditi da jedan od roditelja laže radi postizanja cilja.

Svakome tko zaista namjerava poboljšati položaj djece tokom i nakon razvoda, a posebice onima koji imaju znanje, dužnost, ovlasti i resurse da ovo zanemareno pitanje u nas počnu rješavati i u dogledno vrijeme riješe, ostaje da se ozbiljno pozabavi sljedećim ključnim pitanjima:

I. Kako će DO i ostali uključeni u spor oko djeteta i temeljem čega donijeti odluku koja je najbolja za dijete?

II. Kako će se osigurati da sudski postupci ne traju još dulje nego do sad, već znatno, pa i nekoliko puta kraće – u SAD je to drugačije jer u velikom broju država se sud sastaje u roku od 24 sata od nastalog problema u obitelji, a postoji i drugačiji stav prema poštovanju rokova općenito.

III. Kako će se pratiti i validirati rad i ponašanje svih uključenih u spor oko djeteta kako bi se osiguralo poboljšanje rada u interesu djeteta? Drugim riječima, koje će mehanizme kontrole i poboljšanja kvalitete sustav uvesti?

IV. Koje će se sankcije i praktično kako provoditi prema svima koji  se ne ponašaju u skladu  s deontologijom struke ili ne poštuju sudske odluke?

V. Kako će se i tko će raditi na povećanju svijesti o važnosti rješavanja problema? Kad će sustav reagirati na nečuvenu praksu sudova da pitanja privremene mjere u pitanjima koja se tiču povjeravanja djece jednom roditelju i opsegu i načinu kontakata s drugim roditeljem, što bi trebali raditi iskusni suci posebno educirani za to područje, rješavaju sudske savjetnice (koje, dakle, nisu prošle potrebnu praksu i druge vrste edukacije za suca). Time se šalje poruka da su pitanja koja se tiču djece sasvim minorna za naše društvo.

Pozivamo sve zainteresirane da nam svoj komentar pošalju na e-mail Udruge Dijete-razvod