Problemi, rješenja i stručni skup

Djecu se u Hrvatskoj zlostavlja i nemamo načina to spriječiti, nema standardnih utvrđenih pružatelja usluga koje to uopće prepoznaju. Ono što imamo jesu brojni “stručnjaci” koji vjeruju u političke ideologije i šačicu stručnjaka kojima je jasno da ovo što se u nas danas radi, nije način na koji se može pomoći djeci i roditeljima koji se razvode. U većini se slučajeva djeci i roditeljima nanosi nenadoknadiva kratkoročna i dugoročna šteta. Kad bi neka druga država to činila našoj djeci i obiteljima, objavili bismo joj rat.

Problemi:

Razvodom se djeci često oduzima jedan roditelj. Obitelj im se redovito cijepa i gube jednog roditelja i širu obitelj po tom roditelju, a nerijetko se djecu dodjeljuje upravo roditelju koji na tome ustraje, koji je sposoban za nevjerojatno okrutne postupke prema drugom roditelju ne štedeći pritom dijete, sve temeljem političkih ideologija koje nam izgledaju kao da odbijaju uvid i nemaju empatije. Jer, što je drugo odluka da dijete mora živjeti isključivo s jednim roditeljem a drugoga viđati na kapaljku, nego ideologija – ne postoji ni jedno empirijsko znanstveno istraživanje koja bi potvrdilo da je majka bolji roditelj, ni da je otac bolji roditelj, ali postoje brojna empirijska istraživanja na velikim uzorcima koja potvrđuju da je za djecu najbolje provođenje opsežnog vremena sa svakim od roditelja, bez obzira na postojeći sukob roditelja.

Jednog roditelja sustav podržava uz svesrdnu i trajnu pomoć pomagača i promatrača – u protivnom to ne bi bilo moguće. Pritom je značajno naglasiti da ni oni koji donose mišljenja, preporuke i odluke, ni pomagači ni promatrači ne snose posljedice svojih aktivnosti ili neaktivnosti, ponašanja i odluka, već naprotiv dobijaju svoje nemale plaće i uživaju druge privilegije koje im sustav omogućava. Posljedice njihovih aktivnosti ili neaktivnosti, ponašanja i odluka snose djeca, roditelji, obitelji i društvo u cjelini. Gubitak jednog roditelja i polovice obitelji dovodi do psihičkih problema i psihosomatskih problema – veći broj depresija, suicida, srčanih oboljenja, dijabetesa, ovisnosti, maloljetničkih trudnoća, delinkvencije… To je društveni i javno-zdravstveni problem.

Oni koji donose nerijetko štetna mišljenja, preporuke i odluke te pomagači i promatrači jesu:

1. Stručnjaci mentalnog zdravlja čije je obrazovanje i nagnuće često duboko uronjeno u rodnu ideologiju, uz dodatak tzv. humanističkog pristupa – podrške djetetu bez stvarnog istraživanja uzroka ponašanja i stavova djeteta. Ne treba zaboraviti ni to da mnogi, posebice ako rade u privatnom sektoru, svojim lošim radom zapravo rade na svoju korist – osiguravaju si klijente – i zaradu, dugoročno.

Problemi koji iz toga proizlaze da unaprijed “znaju” koji je roditelj bolji za dijete temeljeno na spolu roditelja, ili osobnim sklonostima. A kad im u tretman dođe dijete koje je manipulacijom jednog roditelja prisiljeno odbaciti drugoga, onda tome djetetu daju podršku, čime tom istom djetetu nanose ogromnu štetu.

2. Djelatnici centara za socijalnu skrb koji iz jednako ideoloških razloga biraju stranu i onda je zastupaju sve pod krinkom najboljeg interesa djeteta izazivajući i potencirajući iste probleme kao i stručnjaci mentalnog zdravlja. Pritom se detaljno bave s “on je rekao/ona je rekla” zanemarujući da dijete treba oba roditelja, bez obzira što oni su rekli u czss. Izazivaju probleme jednako kao i stručnjaci mentalnog zdravlja.

3. Djelatnici Centra za posebno skrbništvo ne zaostaju za prije navedenima. Također im nedostaje specifična edukacija što je razvidno iz npr. toga da miješaju volju djeteta i najbolji interes djeteta i sudu se predstavljaju kao da zastupaju i jedno i drugo, što nije moguće prvenstveno zato što dijete nema dovoljno zrelosti i ne može odlučivati o tome što je za njega najbolje, osim u minornim stvarima.

4. Medijatori su svakako na tragu svega prije navedenog.

5. Djelatnici pravosuđa većinom ne zaostaju ni u čemu od prije navedenoga. Propuštaju utvrditi što je zaista dobro za dijete i vode se površnim i nakaradnim mišljenjima gore navedenih stručnjaka.

6. Neki odvjetnici namjerno otežu ne bi li što više zaradili na svakom pojedinom klijentu. Time su na sramotu profesije i bacaju ljagu na sve one koji svoj posao obavljaju časno.

7. Odgajatelji, učitelji i stručni suradnici vrtića i škola koji nemaju pojma ni o obiteljskoj dinamici ni o specifičnim potrebama djeteta razvedenih roditelja, nerijetko zauzimaju stranu i stupaju u savez s roditeljem otuđiteljem djeteta od drugog roditelja. Neki od njih, kao ni većina prije i dalje navedenih, ne prezaju ni od laganja i falsificiranja dokumentacije, ili bar pretjerivanja da bi zadovoljili svoju unaprijed stvorenu predodžbu i sačuvali savez s manipulativnim roditeljem.

8. Pedijatri i obiteljski liječnici također imaju svoja stajališta u ideologijama i nemaju specifična znanja potrebna za uvid u pravo stanje stvari te često ulaze u savez s roditeljem otuđiteljem/zlostavljačem, pomažući mu u trajnom zlostavljanju djeteta.

9. Policija je snažno uronjena u rodnu ideologiju, iako u policiji ima svijetlih primjera razumijevanja problematike – zato je na posljednjem mjestu na ovom popisu pomagača i promatrača zlostavljanja djece razvedenih roditelja.

Rješenja:

1. Uvođenje u Obiteljski zakon zajedničke roditeljske skrbi osim u slučaju ako su se roditelji dogovorili o samostalnoj roditeljskoj skrbi (zajednička roditeljska skrb obuhvaća najmanje 35% vremena sa svakim od roditelja).

2. Odluka da s djecom razvedenih roditelja smiju raditi samo stručnjaci koji imaju dokaze o specifičnoj edukaciji o: obiteljskoj dinamici, teoriji moći, teoriji privrženosti, svim oblicima psihičkog zlostavljanja djeteta (posebice patogenom roditeljstvu), transgeneracijskom povezivanju djeteta i jednog roditelja, uzrocima splitting-a…

3. Centralna baza za predstavke centrima za socijalnu skrb i centralna baza mišljenja centara socijalne skrbi, što bi omogućilo praćenje, evaluaciju i poboljšanje kvalitete usluga centara.

4. Obvezno audio-vizualno snimanje rada stručnjaka mentalnog zdravlja i djelatnika centara za socijalnu skrb s djecom razvedenih roditelja, te čuvanje tih snimki tri godine nakon punoljetnosti djeteta.

5. Obvezno snimanje svih ročišta na obiteljskim sudovima. Snimke moraju biti dostupne strankama u postupku i trebaju biti prihvatljive kao dio dokumentacije u slučaju žalbe na odluku suda.

6. Obveza prijave po službenoj dužnosti svakoga tko je lažno optužio roditelja za nasilje koje se nije dogodilo.

7. Mogućnost revizije, tj. žalbe Vrhovnom sudu.

8. Obvezna edukacija svih djelatnika sustava koji rade s djecom o specifičnim problemima i potrebama razvedene djece.

9. Protokol vrednovanja rada djelatnika sustava koji rade s djecom prema rezultatima te propisivanje odgovornosti za nerad i/ili loše ishode temeljem njihova postupanja, mišljenja i odluka.

Ništa od navedenoga ne traži velika ulaganja, dapače, sustav bi pojeftinio jer se roditelji ne bi morali opetovano obraćati navedenim stručnjacima, pa bi imali manji opseg posla, i zapravo bi ih manji broj i bio potreban.

U tijeku smo organizacije stručnog skupa u Zagrebu na kojem ćemo ovo izložiti i poslušati što imaju reći stručnjaci i drugi sudionici procesa. Datum, vrijeme, mjesto i imena sudionika, naknadno ćemo objaviti i sve vas pozvati da nam se pridružite.

Očekujemo razumijevanje, podršku i pomoć svih onih koji žele dobro djeci, roditeljima i našem društvu. Također očekujemo i otpore svih onih koji se opiru promjenama upravo zato što u ovakvom sustavu mogu lagodno primati svoje plaće i uživati razne privilegije.