Prikaz knjige: Ira Daniel Turkat, PhD: Child Visitation Interference in Family, Law Litigation, 2002, ISBN 0-9669616-0-3

Ometanje kontakata s djetetom u parnicama oko toga s kojim će roditeljem dijete živjeti


Priručnik za žrtve sukoba oko toga s kojim će roditeljem dijete živjeti i oko kontakata

Knjiga se temelji na stvarnim slučajevima

Autor je međunarodno priznat kliničar s preko 75 objavljenih knjiga, poglavlja u knjigama i stručnim publikacijama. Radio je na Vanderbilt University School of Medicine, the University of North Carolina u Greensboro, i University of Florida College of Medicine. Tijekom 15 godina je bio pomoćnik urednika Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment (Stručni časopis za psihopatologiju i procjenu ponašanja), znanstvenog časopisa koji se prodaje u 25 zemalja diljem svijeta.

Autor upozorava da će knjiga čitatelja uvesti u strašnu tragediju znanu kao ometanje odnosa s djecom onih roditelja koji nisu djeci ni partneru učinili ništa zaista loše (zlostavljanje, zanemarivanje i sl.), navodeći da slijede nezamislivi činovi okrutnosti, nepravde i zla. Autor se ispričava zato što se čini da ponekad piše potpuno faktografski i naizgled bez emocija, a ponekad kao da njegove vlastite reakcije utječu na diskusiju, napominjući da ovo nije tema o kojoj je lako pisati. Ovdje nećemo navoditi te primjere, no primjerak knjige postoji u knjižnici udruge, a izdavač koji bi objavio prijevod bi bio više nego dobrodošao.

U I. dijelu knjige, Uvod u ometanje kontakata, kroz poglavlje 1 i 2, definira kontakte, ometanje te piše i o žrtvama.

U II. dijelu knjige, Temeljne metode ometanja susreta, kroz poglavlja 3 do 7, piše o metodama ometanja, napominjući da je puno niskih i ružnih načina da ogorčeni roditelj spriječi kontakte, istodobno zlostavljajući bivšeg supružnika.

Tako u poglavlju 3: Ometanje kontakata u kući, nabraja i elaborira sljedeće izgovore, metode i pristupe ometanja: ‘nenajavljena – nisu doma’ metoda, ‘nemoj dolaziti – nisu doma’ pristup, izazivanje konflikta i posljedično srdito zatvaranje vrata, promjena mjesta susreta bez najave – npr. putem poruke na ulaznim vratima da su djeca u parku, gdje zapravo nisu, laganje o tome da nije dogovoreno to mjesto i vrijeme za kontakte, uz glumljeno iznenađenje da je drugi roditelj došao po djecu (ovo je osobito problematičan način ometanja), korištenje rutinskog izgovora da je ‘dijete uznemireno’, metoda ‘druge aktivnosti’, manevar kašnjenja s predajom djeteta roditelju koji ga je došao preuzeti, taktika višestrukih aktivnosti koje dobrim dijelom kolidiraju s vremenom kontakata, taktika da svako dijete istodobno bude angažirano nekom drugom vanškolskom aktivnosti, tako da roditelj može biti samo na jednoj od tih aktivnosti, odnosno samo s jednim od djece.

U poglavlju 4: Ometanje kontakata telefonom, nabraja i obrazlaže sljedeće tehnike ometanja: ‘požuri’, ‘izbjegavanje’, ’spuštanje slušalice’, ‘preuzimanje poruke za dijete’, ‘neverbalni signali nezadovoljstva’ dok dijete razgovara telefonom, ‘pričekaj na telefonu’, a djetetu se ne kaže da roditelj zove, ‘odbojni razgovor’ koji se sastoji u vikanju, psovanju i svađi svaki put kad drugi roditelj nazove.

U poglavlju 5: Ometanje kontakata poštom, bavi se sljedećim metodama ometanja: ‘provjera svih sadržaja’ pošte prije dozvole da se može poslati ili pročitati, ‘odgoda’, ‘obeshrabrivanje’ djeteta da pročita ili pošalje poštu, ‘potpuni prekid’ primanja i slanja pošte.

U poglavlju 6: Ometanje kontakata u školi, upozorava na manipulaciju školskog osoblja kako ne bi davalo informacije o djetetu i laganje o drugom roditelju kako bi se postiglo neprijateljsko ponašanje svih prema tom roditelju.

U poglavlju 7: Ometanje kontakata pri slobodnim aktivnostima, opisuje i objašnjava tehnike: ‘fizička barijera’, ‘prijeteća kazna’ u slučaju komuniciranja s drugim roditeljem.

Većina je djece visoko motivirana zadovoljiti svoje roditelje. Ova je potreba još intenzivnija tokom razvoda. Nažalost, neki roditelji ovo iskorištavaju kako bi spriječili kontakte djeteta s drugim roditeljem. Ovo stavlja dijete u tešku situaciju. Pri ovoj metodi roditelj s kojim dijete živi opetovano i izrazito jasno djetetu stavlja do znanja da ne smije komunicirati s drugim roditeljem. U ovakvim je slučajevima to pogubno i za dijete i drugog roditelja. Dijete može izbjegavati pogled toga roditelja. Može ignorirati što roditelj govori. Može ne reagirati ma što taj roditelj činio. Pritisak koji roditelj ometač vrši može od živahnog djeteta učiniti osobu koja se ponaša kao robot bez emocija. Važno je reći da je bol koju ovakvo ponašanje nanosi intenzivna i za dijete i za roditelja s kojim dijete ne živi. Razlog je taj da dijete može smatrati da mu je ovakvo ponašanje manje od dva zla; od roditelja s kojim živi može ga čekati gora kazna ne bude li točno provodilo upute toga roditelja.

Koliko god ovaj scenario bio strašan, stvari mogu biti i gore. Često i jesu.

U III. dijelu knjige Ekstremne metode ometanja, u poglavljima 8 do 12, autor navodi i obrazlaže ekstremne scenarije ometanja odnosa djeteta i roditelja s kojim ne živi.

U poglavlju 8: Sindrom otuđenja od roditelja, piše o ovom sindromu objašnjavajući da on postoji kad je dijete uspješno naučeno postati neutemeljeno opsjednuto negativnim aspektima jednog roditelja. Opsjednuto znači preokupirano. Dijete koje ponekad ima negativne komentare o jednom roditelju nema ovaj sindrom. Bitno je i to da su ovi negativni aspekti neutemeljeni. Obično se javljaju u dva oblika – optužbe djeteta su ili netočne ili su djelomice točne, ali s velikim pretjerivanjima.

U poglavlju 9, Tehnike otuđenja, navodi sljedeće tehnike: ‘direktno kritiziranje’, ’sarkazam’, ‘pretjerivanje’, ‘re-interpretacija’ činjenica, ‘žrtveni jarac’ gdje je drugi roditelj kriv za sve nedaće, ‘izazivanje osjećaja krivnje’ u djeteta zbog ostavljanja roditelja za vrijeme kontakata s drugim roditeljem, ‘direktno manipuliranje’.

U poglavlju 10, Sindrom zlonamjernog roditelja povezan s razvodom, gdje je takav roditelj opsjednut kažnjavanjem drugog roditelja bez obzira na posljedice, navodi sljedeće postupke roditelja ometača: napade na drugog roditelja i njegovu ili njezinu imovinu, zlonamjerne laži kojima se drastično ocrnjuje drugi roditelj, manipuliranje drugih ljudi koji najčešće nisu svjesni da su upotrijebljeni u tu svrhu, da se uključe u otuđivanje djeteta, kršenje zakona (lažne optužbe za seksualno zlostavljanje djece, krađa dokumenata drugog roditelja i sl.).

U poglavlju 11, Optužbe za zlostavljanje, piše o lažnim optužbama za seksualno zlostavljanje djece. Tu ne treba ubrojati one gdje roditelj zaista vjeruje da je do zlostavljanja došlo i želi zaštiti dijete. No u tim slučajevima, kad se dokaže da nije bilo zlostavljanja, takav roditelj je zadovoljan, dok je roditelj čije su optužbe za seksualno zlostavljanje usmjerene na ometanje kontakata, kad se dokaže da zlostavljanja nije bilo, nezadovoljan i ne odustaje, posebice stoga što praktički nema slučajeva da je netko odgovarao za lažnu optužbu.

U poglavlju 12, Preseljenje, obrazlaže preseljenje na udaljeniju lokaciju, preseljenje radi uznemiravanja bivšeg partnera (najčešće tako da se preseli k roditeljima, koji dodatno ometaju kontakte i ponašaju se neprijateljski), preseljenje zbog financijskih razloga – koji zapravo ne postoje, ali roditelj s kojim djeca žive želi djeci pokazati da ih je drugi roditelj financijski upropastio, otmicu – ponekad i tisuće kilometara daleko te uz promjenu identiteta.

U IV. dijelu knjige Podržavanje ometanja susreta od strane roditelja s kojim dijete ne živi, kroz poglavlja 13 i 14, opisuje i tumači ona ponašanja roditelja s kojim dijete ne živi koja pridonose ometanju odnosa s djetetom.

U poglavlju 13, Ponašanje roditelja s kojim dijete ne živi koje se temelji na krivoj prosudbi, u takva ponašanja uvrštava verbalno zlostavljanje (roditelj izgubi živce jer mu je spriječen kontakt), fizičko zlostavljanje – npr. provala u stan radi kontakta s djecom, zloporaba opojnih tvari roditelja koji dolazi radi kontakta s djecom, nepoštovanje sudske odluke, neplaćanje doprinosa za uzdržavanje djeteta, ocrnjivanje roditelja s kojim dijete živi, zanemarivanje potreba djeteta, preokupiranost vlastitim potrebama, negativni stavovi prema potrebama drugog roditelja, podržavanje djece u lošem ponašanju prema drugom roditelju, neprihvaćanje ni djelića odgovornosti za sukob s drugim roditeljem. Autor smatra da su svim ovim ponašanjima roditelji s kojima djeca ne žive zapravo najveći neprijatelji sami sebi.

U poglavlju 14, Nasilnička ponašanja, opisuje nasilnička ponašanja očeva s kojima djeca ne žive i majki s kojima djeca žive, u određenom uzorku, što ne bi trebalo smatrati tipičnim ponašanjima među svim razvedenim roditeljima. Autor se poslužio istraživanjem Dr Shepard na uzorku gdje su obitelji imale povijest zlostavljanja, (Child Welfare, 1993), bilo je 25 majki i 22 oca. 90% majki i 45% očeva je izvijestilo o fizičkom zlostavljanju koje su doživjeli od strane bivšeg partnera.

Navodi i sljedeće podatke koje su dali ispitanici iz toga istraživanja:

  • Psihičko zlostavljanje majki s kojima djeca žive odigrava se u 67% slučajeva kroz kritiziranje njihovih prijatelja ili rođaka, u 46% kroz prijetnje pravnom procedurom za promjenu skrbništva, u 46% u srditim pogledima, u isto toliko slučajeva kroz prisiljavanje da učine nešto ponižavajuće, u 42% kroz zahtjeve da predaju djecu za kontakte bez obzira na plan kontakata).
  • Fizičko zlostavljanje majki s kojima djeca žive odigravalo se u 42% slučajeva kroz naguravanje i primanje za neki dio tijela, u 42% kroz šamaranje, u 37% kroz napade na intimne dijelove tijela, u 37% kao fizičko spriječavanje da nešto učine.
  • Zlostavljanje očeva s kojima djeca ne žive odigravalo se u 61% slučajeva kroz kritiziranje pred djecom, u 56% kroz prijetnje sudskom zabranom kontakata, u 52% kroz odbijanje prijedloga za zajedničko donošenje odluka o djeci, u 52% kroz onemogućavanje viđanja djece).

Neki su roditelji istinski zli. Lažu djeci, onemogućavaju im uživanje s drugim roditeljem, manipuliraju drugima povrijeđujući djecu.

U V. dijelu knjige, Reakcije djece, kroz poglavlja 15 do 17, opisuje i obrazlaže što se događa s djecom.

U poglavlju 15, Pasivno reagiranje djece pri ometanju odnosa djece s roditeljem, navodi dječje reakcije: bespomoćnost jer je dijete kapituliralo, ustrašenost, ljutnju, depresivnost, tugu, okrivljavanje sebe, zdravstvene tegobe (najčešće glavobolje i trbobolje), skrivanje ljubavi za odsutnog roditelja, nesigurnost, pad školskog uspjeha.

U poglavlju 16, Aktivno reagiranje djece pri ometanju odnosa djece s roditeljem, navodi da mnoga djeca reagiraju istodobno i pasivno i aktivno, na sljedeće načine: aktivno pomaganje roditelju s kojim dijete živi jer je ovaj ‘bespomoćan’, manipuliranje radi dobivanja određenih stvari ili prava, izazivanje osjećaja krivnje u roditelja s kojim ne živi, privlačenje pažnje ekstremnim ponašanjima, dijete vodi bitke za skrbništvo time da je prema svakom roditelju onakvo kakvo ono misli da taj roditelj želi da ono bude, dijete biva kažnjavano, jer ne prihvaća ograničenja kontakata koja postavlja roditelj s kojim živi, dijete biva otuđeno – puno mržnje prema roditelju s kojim ne živi i ne želi s njim kontaktirati.

U poglavlju 17, Mijenjanje djeteta, opisuje promjene u djeteta navodeći da: sjećanja na roditelja kojem se ometa ili spriječava kontakt to više nestaju što je dijete mlađe, starija djeca bolje pamte, neka djeca razvijaju fantazije o odsutnom roditelju koje s vremenom mogu postati sjećanja. Poziva se na Dr Grief i Hager, 1992, koji su našli da što je dulje dijete odvojeno od jednog roditelja, a bez pozitivnoga objašnjenja za to, to više problema ima. Prema izjavama osoba kojima je spriječavan kontakt s roditeljem, to spriječavanje kontakta imalo je ‘trajan negativan utjecaj na njihove živote’. Autor navodi da kad odrastu, djeca uvijek, čak i sa nasilnim roditeljem, žele popraviti odnos. Nažalost, štetu je teško nadoknaditi. U slučajevima pokušaja otuđivanja, ova djeca, kad odrastu, proživljavaju strašnu srdžbu prema roditelju s kojim su živjela. Ponekad tako snažnu da to uopće ne mogu oprostiti. Autor smatra da je bitno da se roditelj kojem se onemogućavaju kontakti uporno ‘mota u blizini’ dok dijete ne dozrije.

U VI. dijelu knjige, pravna pitanja, kroz poglavlja 18 i 19, govori o pravnom sustavu i izboru odvjetnika pri čemu je važno imati dobrog, iskusnog odvjetnika koji dobro poznaje obiteljsko pravo i promptno reagira.

U VII. dijelu knjige, ostali sudionici, kroz poglavlja 20 do 22, opisuje i obrazlaže ostale sudionike u ometanju odnosa djeteta s roditeljem s kojim ne živi.

U poglavlju 20, Motivi za sudjelovanje, opisuje pet najčešćih tipova motiviranih za sudjelovanje u ometanju odnosa djeteta s roditeljem: dobronamjerni koji vjeruju da su na ‘pravoj’ strani i da pomažu djetetu, željni moći koji imaju vlastite razloge i potrebu za kontrolom drugih, kreatori kaosa koji lako prepoznaju lako ranjive, sadistički umješači koji uživaju u tuđoj patnji, prestrašeni koji se boje posljedica koje bi morali snositi ako ne bi sudjelovali.

U poglavlju 21, Uobičajeni sudionici, navodi rodbinu, prijatelje, znance, roditelje druge djece i nove partnere.

U poglavlju 22, Profesionalni sudionici, autor navodi da je nažalost, istina sljedeća: Danas nema znanstvenih dokaza koji određuju tko će najvjerojatnije biti podobniji roditelj da dijete živi s njim niti kakav treba biti najbolji raspored kontakata. Temeljem toga, vještak mentalnog zdravlja koji obavlja vještačenje i daje mišljenje, više je pod utjecajem vlastitih predrasuda nego bilo kojeg znanstvenog istraživanja. Smatra da bez pomoći čvrstih znanstvenih dokaza, stručnjaci mentalnog zdravlja riskiraju napraviti ozbiljne pogreške u svojim vještačkim mišljenjima o tome s kojim roditeljem dijete treba živjeti. Štoviše, kad se radi o terapiji koja bi trebala pomoći u slučajevima ometanja kontakata, nema znanstvenih dokaza koji bi ukazivali na to da stručnjaci mentalnog zdravlja mogu uspješno pomoći u rješavanju problema ometanja kontakata.

U VIII. dijelu knjige, kako se nositi s ometanjem ODNOSA, kroz poglavlja 23 do 27, roditeljima daje savjete o tome kako pomoći djeci i sebi u slučajevima ometanja.

U poglavlju 23, Kontrola emocija, opisuje najčešće emocije, kao što su tuga, ljutnja, potreba za osvetom, depresija, mržnja i daje savjete kako ih kontrolirati, smatrajući da je vrijeme na strani roditelja kojem se ometa odnos. Savjeti su: shvatite situaciju, imajte vjere u odnos s vlastitim djetetom, imajte strpljenja, kontrolirajte porive za osvetom, ne dozvolite da vas situacija preuzme, dobro se skrbite za sebe. Kako bi ovo postigli, roditelji moraju imati jasan plan koji vodi cilju kvalitetnog odnosa s djetetom, mogu se uključiti u grupe podrške, tražiti profesionalnu pomoć i sve vrijeme njegovati ‘kraljevske manire’, tj. biti što plemenitiji, velikodušniji, kooperativniji i razumniji.

U poglavlju 24, Kako s djecom, daje savjete o tome kako pomoći djeci, savjetuje pokazivanje ljubavi i odanosti, iskrenih osjećaja, makar to bila i tjeskoba. Dijete mora imati priliku plakati s vama ako treba. Nikako se ne smije napadati drugog roditelja, osim kad u nekim slučajevima, posebice kad se radi o Sindromu zlonamjernog roditelja, može biti potrebno djetetu pokazati sudsku odluku. Npr. Djetetu je mozak ispran protiv oca. Sud dodjeljuje dijete ocu i odlučuje da neće imati kontakte s majkom dok se ona ne podvrgne psihijatrijskoj procjeni i tretmanu. Otac ima velike poteškoće u pomaganju djetetu da uvidi da su djetetovi stavovi utemeljeni ne na činjenicama već na ispiranju mozga. Nakon puno neuspjeha drugim metodama, otac je odlučio djetetu dati da pročita sudsku odluku gdje se dokumentiraju napori ispiranja mozga koje je majka uložila. Ovome je djetetu sve napisano ‘crno na bijelo’ pomoglo, no takvi se postupci smiju koristiti samo u posebnim okolnostima.

U poglavlju 25, Kako s ostalima, autor opisuje odnos s vlastitim i s odvjetnicima drugog roditelja, te savjetuje najveću kooperativnost i poštovanje prema odvjetnicima drugog roditelja koje vaš vlastiti odvjetnik dopušta. Također navodi da se moć suca u sudnici ne smije zanemariti ni u jednom trenutku. Stoga se ne smije u sudnici lupati šakom o stol, vikati niti prijetiti. Ali se smije pokazati osjećaje, dati svoj iskaz kad dođe čas i dogovarati sa svojim odvjetnikom na unaprijed dogovoreni način. Iskazi drugog roditelja i odvjetnika ne smiju se uzimati osobno, već se na njih treba osvrnuti u vlastitom iskazu.

Autor također savjetuje stalni kontakt s učiteljima i trenerima, kao i liječnikom djeteta, ako je potrebno i s ravnateljem škole. Ako sa školskim osobljem ne možete uspostaviti kontakt, možda će biti potrebno tražiti pomoć od Upravnog vijeća škole ili Gradskog ureda za školstvo.

U poglavlju 26, Kako s različitim metodama ometanja kontakata, autor savjetuje ne uključivanje u ‘igru’, već uporno iznalaženje i nuđenje razumnih rješenja, uz, ako je potrebno i pomoć odvjetnika i suda.

U poglavlju 27, Kako s teškim metodama ometanja kontakata, autor savjetuje da naučite o problemu što više možete te pokretanje sudskog postupka uz dobrog odvjetnika, gdje se, ako imate sreće, stvar može riješiti. Također savjetuje upornost u održavanju odnosa s djetetom makar i kroz minimalne kontakte, čuvanje djetetovih stvari i kutka, jer ne treba zaboraviti da imate zajedničku budućnost s djetetom te opetovano savjetuje sustavnu brigu za sebe.

U IX. dijelu knjige, završni komentari, kroz poglavlja 28 i 29, autor se bavi znanstvenim i društvenim pitanjima u vezi s problemom ometanja odnosa djeteta s roditeljem.

U poglavlju 28, Znanstvena pitanja, naglašava važnost istraživanja, kako ne bismo odlučivali temeljem mišljenja, jer mišljenja mogu biti kriva, a istraživanja utvrđuju činjenice. Ova bi istraživanja trebala biti temeljena na objektivnim mjerenjima na kojima bi se zasnivao klasifikacijski sustav (dijagnoza). Posebno bi trebalo istražiti posljedice ometanja kontakata i organizirati prevenciju ometanja odnosa djece s roditeljem, a prevencija je krajnji cilj svakog područja koje se bavi zdravljem. Prvo je potrebno pronaći način kako točno mjeriti ometanje kontakata te zatim odrediti tipove ometanja i obrasce, kao i istražiti uzroke. Zatim je potrebno testirati programe prevencije, zato što je prevencija uvijek jeftinija nego liječenje.

U poglavlju 29, Društvena pitanja, navodi da postoji nedostatak javne svijesti o problemu. Također kao društveno pitanje navodi spolnu diskriminaciji te članak o spolnoj diskriminaciji u pravnom sustavu iz 1992. u Georgia State University Law Review. Ovdje su samo neki od rezultata do kojih su došli u svojem istraživanju: prvo, neke očeve se diskriminira ako djeca ne žive s njima tako da, nakon što su bili u potpunosti uključeni u podizanje djece, sad imaju kontakte svaki drugi vikend; drugo: ponekad se nasilnost muškaraca prema ženama i djeci ne uzima u obzir pri donošenju odluka o kontaktima; treće: izgleda da sud primjenjuje zakon dosljednije kad se radi o doprinosu za uzdržavanje nego kad se radi o pravu djeteta na oba roditelja; četvrto: roditelj koji ometa kontakte često poteže neplaćanje doprinosa za uzdržavanje od strane drugog roditelja, s razlogom ili bez razloga; konačno, preseljenje djeteta bez dozvole jednog od roditelja je još jedno područje potencijalne diskriminacije.

Autor razmatra neefikasnost sustava koja dijelom rezultira i iz složenosti problema. Navodi da neki roditelji potroše bogatstvo da bi imali kontakte sa svojom djecom i pita je li to u redu kad mu je takvo pravo zakonom garantirano. Smatra da sudske odluke o kontaktima moraju biti vrlo precizno i jasno specificirane. Društvenim pitanjem smatra i to da je problem vrlo skup, u što se ne ubraja bol i patnja te izgubljena produktivnost roditelja kojem se spriječava neometani kontakt s djetetom.

Anketa

  • Jesu li se djelatnici Czss prema vama ponašali nepristrano i uljudno?

    Loading ... Učitavanje ...

Arhiva anketa

Otrov razvoda

Zaštita veze između roditelja i djeteta od osvetoljubivog bivšeg partnera

dr. Richard A. Warshak

 

Knjiga otrov razvodaKnjiga se može nabaviti u izdanju Algoritmove biblioteke Facta

Knjiga Divorce PoisonDetalje o izvorniku knjige na engleskom jeziku potražite na:
www.warshack.com

Preporučamo svim roditeljima koji traže praktične savjete da pročitaju knjigu Otrov razvoda, dr. Richard A. Warshak-a.