Manipulacija djecom tijekom i nakon razvoda – nastavak

Sustav sustavno podržava i potiče manipulacije djecom ne štiteći, dapače priječeći djeci pravo na oba roditelja i njihove šire obitelji.

Sustav ne želi uvidjeti da djeca roditelja koji se razvode ili su se razveli imaju najveće šanse za zdrav razvoj ako imaju stalnu i neometanu dostupnost oba roditelja bez obzira na raspad njihove bračne zajednice.

Zašto?

Pokušat ćemo na to odgovoriti, a onda ćemo ponuditi rješenja.

Zato što je sustavu ovako dobro i najbolje je ništa puno ne mijenjati, a običnom je čovjeku nedodirljiv, pa sve što mu se događa mora trpjeti. Pričom, okruglim stolovima, priopćenjima, strategijama i tsl. sustav daje dojam da zaista nešto radi. Djela koja bi to potvrđivala, nema.

Zato što ne postoje jasni kriteriji za procjenu bilo čega u sustavu skrbi o djeci, a ponajmanje o temeljnome pojmu ‘najbolji interes djeteta’. Ovi bi kriteriji, primijenjeni u svakom pojedinom slučaju služili za procjenu posebnosti svakog djeteta i djetetove obitelji predstavljali osnovu za mišljenje centara socijalne skrbi, koje je najčešći temelj za sudsku odluku i sva dalja postupanja u smjeru izolacije djeteta od polovice obitelji – zna se da je izolacija pojedinca od obitelji značajka svih totalitarnih sustava. Totalitarni sustavi po svom habitusu ne mogu skrbiti ni o čijem najboljem interesu, osim o najboljem interesu vlasnika tih sustava. Kad nema jasnih kriterija, svakome je u sustavu dopušteno manipulirati ‘interesom djeteta’ kako želi, zna i umije. Samo se slučajno može dogoditi da to ponekad zaista i bude najbolji interes djeteta.

Da bi se stvar pojednostavila, usvojen je samo jedan kriterij: spol roditelja. Kad je već spol toliko važan, neizbježne su rodne predrasude. Zanimljivo je da nitko ne priznaje da se služi tim kriterijem, zakon ga uopće ne predviđa, dapače su svi pred zakonom jednaki, ali se na njega oslanjaju sva postupanja većine djelatnika sustava skrbi za, već smo naglasili, ostvarivanje fantomskoga ‘najboljeg interesa djeteta’. Teorija o tome da je majka primarni roditelj već je dugo u stručnoj javnosti (koja za sad nema veze s našom situacijom u sustavu obiteljsko pravne zaštite) prevaziđena.

Majkama se ovim čini velika nepravda, kao da nemaju drugih kvaliteta osim što su žene. Mnoge majke mogu svojoj djeci pružiti puno više od svoje rodne pripadnosti, ali i mnogo manje. Majka se percipira kao topla i nježna, možda i žrtva. Za djecu kao da nema boljega. Nažalost, između naše percepcije i dječje zbilje ne stoji uvijek znak jednakosti. Nisu sve majke reinkarnacije majke Tereze.

Očevima se ovim čini velika nepravda, kao da nemaju drugih kvaliteta osim što su muškarci. Mnogi očevi mogu svojoj djeci pružiti puno više od svoje rodne pripadnosti. Otac se percipira kao grub i hladan, možda i nasilan. Za djecu kao da nema gorega. Međutim, između naše percepcije i dječje zbilje, ne stoji uvijek znak jednakosti. Nisu svi očevi reinkarnacije Charlesa Mansona.

Ako se pri odlučivanju o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i koliko će vremena provoditi s roditeljem s kojim ne živi, uzdrma rodni kriterij – a uzdrma se uvijek kad otac želi više sudjelovati u životu djece i kad se ne želi razvesti od djece, u pitanje se naizgled dovodi rodni identitet majki – ako nemaju apsolutnu vlast nad djecom, to izgleda kao da nisu potpune žene – te nužno dolazi do manipulacija kojima se zdušno brani vlastiti rodni identitet. To dodatno centar potakne mišljenjem da otac ‘nije riješio svoj partnerski odnos’, naravno bez obrazloženja ili objašnjenja o temeljima za takvo mišljenje, zato što centar ne mora ništa suvislo obrazložiti. Takvu sintagmu centar poteže uvijek kad se otac opire nerazumnim zahtjevima izolacije djeteta ili minimalnih kontakata. Majka time dobija poruku da se otac želi približiti njoj, a da ga ne zanimaju djeca, i eto novog razloga za spriječavanje razvijanja odnosa između djece i oca.

No, ne podržava sustav majku u svemu, već samo kad se radi o spriječavanju sudjelovanja oca u odgoju djeteta. Kad se pak radi o doprinosu za uzdržavanje, sustav svojom tromošću i neučinkovitošću podržava neplatiše, a na štetu djeteta i majke koja je najčešće ta s kojom dijete nakon razvoda živi. Možda bi poreznu upravu trebalo pitati za savjet kako naplatiti dugove.

Jasno je da se takvim ponašanjem i paušalnim ocjenama potiče i produbljuje sukob među roditeljima i čini velika nepravda i šteta djeci, koja se skupa sa svojim nadasve zbunjenim roditeljima vrte na ringišpilu skrbi institucija, timova, stručnjaka centara i inih.

Odavno se zna da se dijete može najzdravije vezati za osobu koja može najbolje zadovoljiti djetetove potrebe. Procjena koja bi bila utemeljena ne na stereotipu, već na jasno definiranim kriterijima bila bi u najboljem interesu djeteta. Ne bi bilo štete od toga da se roditelji, ako se žele natjecati, natječu u toj disciplini.

Vjerojatno takva procjena ne bi bila u najboljem interesu institucija sustava – djelatnici istih bi morali početi zaista raditi, njihov bi rad bio sljediv i provjeriv, smanjio bi se broj poremećaja ponašanja djece i mladih te maloljetnička delinkvencija, sudski postupci bi kraće trajali – prijeti opasnost da bi u svim institucijama naprasno nastao višak radne snage.

Zato što su naša pravobraniteljstva samo blijeda slika onoga što bi trebala biti, a glavna im je briga godišnje izviješće za Sabor. Od strahota i bešćutnosti u tim izviješćima običnom se čovjeku diže kosa na glavi, a redovito su usmjerena na to kako je opsežan posao uspješno obavljen. Prije spomenuti Zbornik je posebno zanimljiv – valja ga cijeloga pročitati. Tad upada u oči da svi koji se predstavljaju u tom Zborniku prihvaćaju dio odgovornosti za stanje u njihovim društvima, i Slovenci, i Grci, i Srbi. Jedino u Hrvatskoj nema ni naznaka da bi sustav uviđao da je za nešto odgovoran. U nas je sve u najboljem redu. Takva razina defenzivnosti čini pravobraniteljstva needukabilnim, odnosno čini da, umjesto da se stalno bave time kako će što bolje obavljati svoj posao, iz iskustava ne uče, već se bave time kako će opravdati svoja radna mjesta usprkos nepostupanju. Ljudi koji nešto ne žele učiniti, uvijek za to nađu opravdanje, oni koji žele pozitivne promjene, u svemu vide izazov. No ovih drugih u institucijama našeg sustava kronično nema, ili ima premalo. S postojećom razinom svijesti koja je i dovela do problema, ne može se ni točno uočiti pa ni početi rješavati problem.

Zato što naša ministarstva ne osluškuju svoje građane i ne služe građanima, ’stručnjaci’ su im probrani po političkoj podobnosti i uglavnom se brinu za to da ostanu na udobnom stolcu uhljebljenja državne službe. Tu posebno treba spomenuti rodno pristrani Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, koji zanemaruje djecu, bolesne i stare koji su, kao najslabiji članovi obitelji, najčešće žrtve nasilja. Ništa manje protuzakonito nije ni postupanje Ministarstva unutarnjih poslova koje, npr. protivno Obiteljskom zakonu i Konvenciji o pravima djece koje je Hrvatska potpisnica, propisuje kako se za djecu razvedenih roditelja izdaju putovnice (ako su roditelji u braku, onda oboje moraju potpisati zahtjev, ako su razvedeni, onda samo roditelj s kojim, po pravomoćnom rješenju dijete živi – usporedite sa čl. 99, st. 1 ObZ). O Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi dobijamo svakodnevna izviješća ogorčenih roditelja – nezainteresirani su za djecu, nemilosrdni prema mnogim roditeljima koji od njih traže pomoć, nemaju uvida u to što se događa u centrima za socijalnu skrb zato što se za svaku prijavljenu nepravilnost rada centara oslanjaju isključivo na izvješća tih istih centara, da dalje ne nabrajamo.

Zato što su naše sudstvo i neki sudski vještaci najčešće nezavisni od zakona RH, nezavisni od bilo kakve društvene kontrole, a posebno su nezavisni od stručnosti i etičnosti u postupanju.

Stručna i etička lustracija sudaca građanskih i prekršajnih odjela, uključujući i županijske i Visoki prekršajni sud te isto takva lustracija sudskih vještaka bi puno učinila za djecu i, više od toga, za društvo u cjelini. Upravo na predstavljanju Zbornika se moglo čuti da će prekršajni sudovi, u nedostatku jasne zakonske regulative o tome što se smatra manipulacijom, unutar (ne)postojećih zakonskih rješenja naći način kako to (što to? koji su kriteriji?) sankcionirati, odnosno zakon će primjenjivati kreativno. Znamo što je kreativno vođenje knjiga (creative accounting) – u računovodstvu je to ono kad na teško uhvatljiv način varate proračun. To se kažnjava. I kreativno sudstvo će se strogo kažnjavati. Ali će te kazne izdržavati djeca.

Zato što se udruge koje se bore za rodnu ravnopravnost uglavnom bore za resurse i medijski prostor, tj. utjecaj. Nije li to jasno iz toga što se tobože bore protiv rodnih stereotipa, istodobno ustrajući na rodnim stereotipima posebice kad se radi o tome tko može bolje skrbiti o djeci. Ovdje valja spomenuti i sigurne kuće koje se bore protiv nasilja nad ženama, često izmišljenim i iskorištenim za vlastitu promidžbu radi dobijanja većeg dijela dotacija i donacija, koje djecu ne vide i spremno žrtvuju tuđu djecu na oltaru vlastite promidžbe. Za stvarne žrtve nasilja nitko ne mari – to ne treba dokazivati, treba samo pratiti što se događa kad netko zaista nasilan počini zločin – tad su svi zbunjeni, nisu znali, nisu oni krivi, ruke su im bile vezane, neukusno je i već dosadno kakvim se sve izgovorima institucije sustava brane. To se uvelike događa zato što manipulacije nasiljem cijeli sustav podržava, od sudova, centara, pa sve do policije. Sve se to uvijek lomi na leđima djece. Pritom se istinski nasilnici i nasilnice lako provlače kroz rupe koje sustav svojom nezainteresiranošću za njih otvara.

Zato što pokušaji medija i novinara da stvarnu sliku našeg društva kad se radi o djeci razvedenih roditelja prikažu građanima često blijede pred bombastičnim naslovima napisa koje su napisali oni podobni među njima. Mediji bi mogli postići puno više na osvješćivanju čitatelja o problemu kad društvo ne bi bilježilo proganjanja i čak ubojstava novinara s jedne strane, i s druge, kad mi, građani, ne bismo bili opterećeni problemima vlastitog preživljavanja pa bismo se više bavili kvalitetom društva u kojem živimo.

Zbog toga što, konačno, povlašteni roditelji koji se oslanjaju na institucije sustava, znajući da će im isti pomoći da provedu svoje vlastite zamisli kojima je nerijetko glavni cilj potpuno odvajanje djeteta od drugog roditelja i njegove obitelji, od tog istog sustava nikad ne dobiju jasnu poruku da to što rade, ne smiju raditi. Oni koji se usude usprotiviti sustavu, a to su najčešće očevi, trpe od toga sustava strašne odmazde, prave osobne vendete. Ipak, sustav je postavljen tako da najsurovije gazi djecu, uvijek kad za to dobije priliku – a to je uvijek kad se roditelji prije razvoda nisu o svemu dogovorili i ako nisu dovoljno čvrsti da tijekom razvoda ne pokleknu pod pritiscima djelatnika toga sustava.

S pravom možemo zaključiti da sustav ne vidi djecu. Ona su nebitne kolateralne žrtve. Djeca ne mogu stati u svoju obranu. Žele li opstati, moraju se prikloniti jačemu. I sve je naizgled u najboljem redu, pišu se izvješća, zbornici i radovi, izrađuju se šokantne statistike i ne prihvaća se odgovornost ni za što. Prevencija se poteže kao verbalni smokvin list kad dođe do medijskih napisa o mladim nasilnicima i ubojicama, ovisnicama i ovisnicima, maloljetničkim trudnoćama, samoubojstvima mladih, do izviješća o tome da djeca već u osnovnoj školi konzumiraju alkohol.  Istodobno se sredstva za prevenciju smanjuju, ali na to nitko ne reagira osim časnih iznimaka poput Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Jasno je da ovakav osamljeni znak društvene svijesti prolazi nezapaženo.

To da sustav ne vidi djecu jasno se vidi i iz sintagme ’susreti i druženja s roditeljem s kojim dijete ne živi’. One s kojima se susrećemo i družimo – s prijateljima, svojim vršnjacima, daljim članovima obitelji i onima koji ne žive u blizini – ne odgajamo i ne skrbimo o njima. Sustav roditeljima koji nakon razvoda ne ‘dobiju’ djecu na zajednički život’ već i na verbalnoj razini odriče roditeljsko pravo odgoja i istinske skrbi i to nemilosrdno provodi i u praksi. A onda opet o tome djelatnice i djelatnici sustava pišu zbornike, izviješća, protokole, održavaju okrugle stolove i tribine, mudro zbore i – dobijaju plaće, honorare, dnevnice i medijsku pozornost.

Moguće rješenje za prevenciju zlostavljanja djece manipulacijom sustava i smanjenje problema mladih iz jednoroditeljskih obitelji je uvođenje kvalitete u sustav, što podrazumijeva:

Žurno definiranje kriterija kako se određuje i što određuje najbolji interes djeteta. Naravno da sustav na sve načine izbjegava utvrđivanje kriterija. Zanimljivo je to izbjegavanje, kad znamo da su metri literature napisani o tome da je jedan od temelja na koje se korupcija udobno naslanja diskreciono pravo postupanja bilo kojeg državnog službenika.

Permanentna edukacija djelatnika koji rade u sustavu zaštite djece.

Pouzdana evidencija i statistika o svemu vezanom uz skrb za djecu tijekom i nakon razvoda roditelja.

Pouzdani sustav kontrole svih djelatnika uključenih u skrb za djecu tijekom i nakon razvoda a u odnosu na zadane kriterije i rokove te jasne posljedice u slučaju odstupanja od zadanih kriterija, rokova i ciljeva. Tko bi to uopće prihvatio, kad i ovako ima i društveni status i moć nad tuđim sudbinama i sigurne prihode iz tuđeg džepa koje ne mora opravdati rezultatima rada?

Temeljni put za upravljanje kvalitetom je ukratko:

* sagledavanje procesa i određivanje kritičnih točaka u procesima,

* određivanje ciljeva te strategija i metoda kojima će se ciljevi postići,

* određivanje kriterija i mjernih instrumenata,

* definiranje potrebnih resursa,

* planiranje i provođenje preventivnih i korektivnih radnji,

* upravljanje promjenama,

* mjerenje zadovoljstva korisnika i

* stalna posvećenost poboljšanju kvalitete pružene usluge.

Dobili smo i obradili pritužbe na sustav od gotovo 600 roditelja od kojih se rijetki međusobno poznaju, a ipak su pritužbe gotovo identične. Treba reagirati žurno. Ako netko ima bolje, provedivije, učinkovitije prijedloge, neka ih objavi i odmah započne s njihovim provođenjem. Djeca ne mogu čekati. Previše djece i odraslih pati jer naš sustav ne čini ono zbog čega postoji – ne štiti djecu, pravo na obitelj, ljudska prava, ukratko, ne štiti život i temeljne ljudske vrijednosti.

I na kraju, udruženim snagama institucija sustava stvorena je društvena klima i groteskna društvena svijest gdje se roditelje koji uspiju izbjeći zlostavljanje institucija i postignu dobro funkcioniranje u svojoj roditeljskoj ulozi bez obzira na razvod braka, smatra u najmanju ruku čudnim. Strašno je i istodobno nas veseli da je moguće dobiti mail ovakvoga sadržaja:

 

Ne znam sjećate li se, javila sam Vam se prije skoro godinu dana kad smo se suprug i ja odlučili razvesti. S jučerašnjim danom je naš razvod finaliziran. Uspjeli smo, po svemu sudeći, poštediti djecu trauma od svega. Klinci imaju 5 i 7 godina. Pričamo s tetama u vrtiću i učiteljicama i svi nam kažu da se ne sjećaju primjera u kojem su djeca tako smirena i na čisto u vezi cijele situacije. Sjetila sam Vas se neki dan, govorili ste mi kako gotovo pa ne znate za lijepu priču u vezi razvoda i da mi želite da moja bude drugačija. Možda cijelo iskustvo ne bih mogla nazvati lijepim ali je bilo teško, poučno i naučilo nas je koliko smo jaki.

Jedina porazna činjenica iz svega je ta da nitko od naše okoline ne razumije da smo bivši suprug i ja ostali u tako dobrim odnosima i često i dalje smišljamo zajedničke aktivnosti s djecom. Gotovo svakodnevno čujem mišljenja da ovakav razvod i odnos nije normalan, nije zdrav, da djeci odašiljemo pogrešnu poruku te pitanje zašto smo se uopće razvodili ako ovako normalno komuniciramo.

Nadam se da vam naše iskustvo može pomoći. I iskreno se nadam da nismo jedina ovakva priča. Raspad obitelji dovoljno je tragičan sam po sebi. Ne vidim zašto je svima logičnije da ljudi osim obitelji izgube i sebe.

Poštovana gospođo, ovakav je razvod i odnos jedini zdrav i djeci odašilje najbolju moguću poruku koja će im biti temelj vlastitoga zdravog života. Sve je drugo bolesno i nije normalno, ma koliko kod nas bilo uobičajeno. Vaš je prvi mail ovakvoga sadržaja. Neka bude navjestitelj mnogih sličnih.

Anketa

  • Jesu li se djelatnici Czss prema vama ponašali nepristrano i uljudno?

    Loading ... Učitavanje ...

Arhiva anketa

Otrov razvoda

Zaštita veze između roditelja i djeteta od osvetoljubivog bivšeg partnera

dr. Richard A. Warshak

 

Knjiga otrov razvodaKnjiga se može nabaviti u izdanju Algoritmove biblioteke Facta

Knjiga Divorce PoisonDetalje o izvorniku knjige na engleskom jeziku potražite na:
www.warshack.com

Preporučamo svim roditeljima koji traže praktične savjete da pročitaju knjigu Otrov razvoda, dr. Richard A. Warshak-a.