Dr Karen Woodall: Stručnjaci bez znanja o otuđenju

03-10-2015

Raditi s majkama i očevima koji se bore s posljedicama kraja njihova odnosa nije lako. Taj je rad još i otežan kad se tim područjem bave i stručnjaci koji ne uočavaju otuđenje djeteta od roditelja. Ne znam zašto stručnjaci koji rade s razvedenim obiteljima ne razumiju koncept otuđenja od roditelja, ali mnogi ne razumiju. Budući da ne razumiju, povećavaju probleme u već zamršenoj zbrci pretpostavki i vjerojatnosti o tomu tko čini što komu i tko je što rekao komu, kad i zašto.

Stručnjak koji ne uočava otuđenje jest netko tko spada u jednu od dvije posebne skupine:

1. Poricatelji

i

2. Preformulatori

S prvom se skupinom lakše nositi nego s drugom, iako susret s bilo kojom od njih može biti iscrpljujući, posebno na sudu gdje se sloj po sloj osobnih iskustava i pretpostavki miješa s emocionalnim posljedicama koje okružuju djecu nakon razvoda.

Zato sam mislila da bi danas bilo korisno pisati o dva raličita obrasca ponašanja – dva profila stručnjaka koji ne razumiju koncept otuđenja. To je korisno učiniti zato što, kad se susretnete sa stručnjakom koji nema znanja o otuđenju, jako je važno ne reagirati i ne dopustiti da vas uvuče u svoj pogled na svijet. Stručnjak bez znanja o otuđenju obično je netko tko ima veliku moć nad vama u sudskom postupku, možda socijalni radnik ili djelatnik suda. Stručnjak bez znanja o otuđenju zato je netko s kim vaša komunikacija treba biti “čista”. To znači da im ne smijete dati ništa za što će “prikačiti” svoje unaprijed stvorene koncepte, jer bi to moglo negativno utjecati na njihov sud o vama.

Namjerno kažem ’sud’, jer je stručnjak koji ne zna o otuđenju često onaj koji olako sudi, bilo otvoreno ili prikriveno. Takvi su često sigurni u svoj sud i odlučni u tomu da se svijet treba uredno posložiti u njihove unaprijed pripremljene ladice, koje oni samouvjereno označavaju. Jako je važno da u sudskom postupku uspijete izbjeći da vas takav stručnjak označi, jer ti ljudi imaju veliku moć, ali imaju i mogućnost voditi postupak na način da se vaša djeca oslobode. Zato u njihovoj blizini budite oprezni, posebice ako pokazuju da spadaju u bilo koju od dvije gore navedene skupine.

Poricatelj je stručnjak koji će vam reći da otuđenje od roditelja ne postoji. Nakon toga, obično slijedi izjava da se radi o lažnoj ili diskreditiranoj znanosti. U daljem vam tijeku razgovora takvi stručnjaci mogu reći da obiteljski sudovi u Velikoj Britaniji ne prepoznaju otuđenje i mogu vas potaknuti da se počnete osjećati manjkavim zato što ste to uopće spomenuli. Ove ljude nije tako teško educirati zato što je onaj dio njihova uvjerenja koji bi se trebao oslanjati na činjenice, u osnovi pogrešan.

(Re: dijete S – promjena skrbi) 2010 o kojem je sudac HHJ Bellamy izjavio:

“1 Koncept otuđenja kao značajke nekih visoko konfliktnih razvoda danas se može smatrati sveprisutnim.

2. Nema profesionalnog ni stručnog konsenzusa o pristupu kakav bi sud trebao imati kad se radi o otuđenom djetetu. Rješenje s kojim se u ovom slučaju pokušalo, nije uspjelo. To je pokazalo da nema rješenja koje bi se moglo primijeniti u svim slučajevima.

3. Otuđenje se javlja u manjem broju slučajeva i može nadilaziti iskustvo stručnjaka koji se bave takvim slučajevima. U slučajevima otuđenog djeteta, ključno je da se sud može osloniti na stručne dokaze koje će podastrijeti stručnjak s osobnim iskustvom rada s otuđenom djecom.”

Kad poricatelje suočite s ovakvom i sličnim presudama, oni će često nastaviti tako što će vam govoriti o načinu na koji je otuđenje kao koncept diskreditirano, počinjući kritiziranjem Gardnerova koncepta i nastavljajući s kontraverzama povezanim s tim konceptom, koje su većinom rezultat uradaka pokreta za zaštitu roditeljskih prava. Na kraju će vam poricatelj reći da nitko tko radi s otuđenjem od roditelja nije sasvim nepristran, posebice ako o tomu piše (kao što to ja činim). Ne mogu ni prebrojati koliko sam puta bila optužena da nisam sasvim nepristrana zato što u svojem radu govorim o zaštiti djece od nezdravih roditelja. Kao da, u svijetu stručnjaka nesvjesnih otuđenja, svatko tko radi na zaštiti djetetova odnosa s ocem (zato što je on slučajno zdravi roditelj) nekako radi za očeve i protiv majki. (Naravno, isto se, samo obrnuto, događa i u slučaju otuđenja djeteta od majke, iako su takve situacije rjeđe – op. Udr.). Ili, kao da je svatko tko želi istaknuti djetetovu potrebu za zdravim odnosom s oba roditelja, na neki način kritičar roditelja koji sami skrbe o djetetu, kao da Obiteljski zakon ne postoji (u RH i Ustav – op. Udr.) i kao da se članci 6 i 8 Povelje o ljudskim pravima uopće ne odnose na djecu.

Budući da pri otuđenju od roditelja spol odbačenog roditelja nije tema, već je to zdrav ili nezdrav roditeljsdki odnos prema djetetu, optužbe za pristranost prema očevima, koje su često usmjerene prema ljudima koji rade s otuđenjem od roditelja, potpuno su bez osnove. No, to nije slučaj u svijetu stručnjaka nesvjesnih otuđenja. U tome svijetu, gdje su pretpostavke osnove za analize i u kojem se sudovi donose temeljem osjećaja a ne formuliranja, zdravo ili nezdravo roditeljstvo manje su važni od spola, a spol je pak manje važan od osobnog uvjerenja o tomu što čini dobru majku i dobrog oca. Žalim svakog roditelja žrtvu otuđenja koji pokušava poučiti poricatelja otuđenja, jer mu samo slijedi osuda i bit će prepušten sebi u svojim nastojanjima.

No zaista opasni i teže uočljivi stručnjaci neupućeni u otuđenje jesu preformulatori. Oni su u osnovi poricatelji otuđenja koji su se uzdigli do razine s koje prikazuju događaje u obitelji prema slici vlastitih pretpostavki i uvjerenja. Ti stručnjaci čak ni ne trepnu a već ocrnjuju ideju otuđenja, nevjerojatno brzo razrađuju vlastitu formulu o tomu zašto djeca ne žele vidjeti roditelja. Radeći s takvim stručnjacima, bila sam svjedokom zapanjujućih emocionalnih zlostavljanja ciljanih roditelja, kojima je rečeno da ih djeca ne žele vidjeti zato što su opasni, štetni i manjkavi. Čula sam kako se roditeljima govori da nešto takvo kao otuđenje ne postoji i da mora da su sami prouzročili to da ih dijete odbacuje, a vidjela sam i stručnjake kako koaliraju u izluđivanju roditelja dok ovi ne prihvate da mora da je do njih, toliko im se puta ponovilo da je tako. Ova vrsta stručnjaka nesvjesnih otuđenja često je na ključnim položajima. Zato imaju ogromnu moć nad ciljanim roditeljem. Vidjela sam djecu kojoj se govorilo da su traumatizirana zbog pretpostavke o tomu što je ciljani roditelj navodno učinio, i vidjela sam djecu oštećenu savezom s roditeljem otuđiteljem.

I govorili su mi da sam ja, a ne ti stručnjaci, osoba čija se uvjerenja temelje na pretpostavkama.

Kad radim s obiteljima, ne podržavam prava majki ni očeva i ne pretpostavljam da znam što se događa u obitelji. U svojem se radu ne bavim pravima ni jednog roditelja, već njihovim sposobnostima da osiguraju konzistentno, suradljivo i konstruktivno roditeljstvo koje je na dobrobit djeteta, dugoročno. Da bih pomogla postići tu ravnotežu u obitelji, promatram dinamiku moći – način na koji svaki od roditelja drži moć i kontrolu, tko je ima, tko je želi i zašto. Otuđenje također obuhvaća nezdrave obrasce roditeljstva koji su štetni za djecu. Osim toga radi se i na istraživanju i promišljanju o tomu kako se potrebe djeteta previđaju i podređuju neupravljivim potrebama roditelja.

Ni jedno od navedenoga nije o pravima roditelja već o potrebama djece za zdravim roditeljstvom. Reformulatori bi, međutim, to postavili tako kao da utvrđivanje nezdravog roditeljstva majke jest protiv majki, potpuno propuštajući shvatiti da nezdravo roditeljstvo utvrđujem za oca, kad je nezdravi roditelj otac. U svojoj sam praksi jedino usmjerena na ravnopravan rad s roditeljima, da bih osigurala zdravo roditeljstvo za djecu. Da bih to osigurala, mogu razmatrati pitanja moći i kontrole povezanima sa spolovima i mogu djelovati na načine koji nisu u skladu s ustaljenim razmišljanjima o tomu što čini dobru majku ili dobrog oca. Ljudi koji nisu radili zalazeći u ovako duboke analize spolova možda to ne razumiju, ali da bih roditelje tretirala ravnopravno, moguće je da ih ponekad moram tretirati različito, razumijevajući blokade i barijere njihovu roditeljstvu nakon razvoda i prilagođavajući svoju praksu da bih osigurala kvalitetan ishod. Kad radim da bih ostvarila ishode koji se temelje na ravnopravsnoti, ono što promatram jest zdravlje ili nedostatak zdravlja u roditeljstvu koje dijete prima. Temeljiti rad na tome, bez obzira na spol nezdravog roditelja, jest način na koji se dijete oslobađa.

Poricatelji i preformulatori otuđenja čini se zaboravljaju ili previđaju, ili čak nikad ne opažaju da je visoko konfliktan raspad obitelji rijetko “on je rekao/ona je rekla” situacija, već je to pitanje zaštite djeteta. A pitanja zaštite djeteta ne trebaju “objektivne” promatrače s osobnim sustavom uvjerenja, već visoko svjesne stručnjake koji su, ne samo educirani, već su i voljni riskirati diskreditiranje jednog roditelja da bi osigurali sigurnost djece i njihovu zaštitu u skrbi drugog, zdravog roditelja.

Ne znam zašto stručnjaci koji rade s razvedenim obiteljima u ovoj zemlji, i drugi, nisu rutinski educirani za razumijevanju koncepta otuđenja, s tim kako se otuđenje manifestira u obiteljima i kako tu dinamiku promijeniti ako se pojavi. Ne znam zašto se tako puno ljudi neprijateljski odnosi prema konceptu, i zašto ih tako mnogo troši tako puno energije u pokušajima da uvjere sebe i druge da otuđenje nije otuđenje već nešto drugo. Ono što znam jest da su stručnjaci koji su nesvjesni otuđenja često ključni čimbenici problema u slučajevima otuđenja, a ne dio rješenja, i da osuđuju djecu na trajni život u skrbi nezdravog roditelja samo zato što im njihov vlastiti sustav uvjerenja ne dopušta otvoriti svoju svijest izvan uskih ograničenja njihova vlastitog proživljenog iskustva.

Jednako tako ne znam zašto, kad se suoče s praktičarem koji je svjestan otuđenja, to tako jako doživljavaju kao prijetnju. Ali oni to doista tako doživljavaju.

Rezultati koje stručnjaci svjesni otuđenja postižu, kad oni koji ga razumiju rade zajedno, zapanjujući su. U timovima stručnjaka svjesnih otuđenja, ove smo godine postizali izvanredne promjene u djece unutar šest mjeseci. U drugim slučajevima, gdje su djelovali poricatelji ili preformulatori, promjene se često remete osobnim pretpostavkama stručnjaka koji ne razumiju otuđenje ili koji ga smatraju prijetnjom. U tim su slučajevima djeca često prepuštena patnji, boreći se s prijelazima, prisiljena na nemogući sukob lojalnosti i pod skrbi su nezdravnih roditeljskih obrazaca, koji su dugoročno vrlo štetni.

Smatram da stručnaci nesvjesni otuđenja imaju ogromnu moć i puno toga za što trebaju snositi odgovornost.

Ključna vještina svih ciljanih roditelja svuda jest naučiti kako ih uočiti i kako se prema njima odnositi.

Izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/10/03/7193/

Karen Woodall je vodeća stručnjakinja Family Separation Clinic u Londonu, UK, koja je najuspješnija i krovna institucija za ponovno spajanje otuđenje djece s roditeljima.