Dr Childress – Započnimo 2016. govoreći o istini i o zbilji

Narcisoidne i granične ličnosti postoje. One su definirane u DSM-5, dijagnostičkom sustavu Američkog psihijatrijskog društva. Njih su detaljno opisali takvi eminentni stručnjaci psihologije kao što su Otto Kernberg, Aaron Beck, Theodore Millon, Marsha Linehan i drugi, i opsežno su istražene u stručnoj literaturi.

Te ličnosti postoje.

Narcisoidna ličnost je temeljno ranjiva na odbacivanje (”narcistička povreda”).

Granična ličnost je temeljno ranjiva na napuštanje (dijagnostički pokazatelj br. 1 u DSM-5).

Razvod, po svojoj prirodi, stvara narcističku povredu odbacivanja u supružnika s narcisoidnim poremećajem ličnosti i, po svojoj prirodi, razvod potiče velike strahove od napuštanja u supružnika s graničnim poremećajem ličnosti.

Fragilna samo-organizacija narcisoidne i granične ličnosti reagirat će na karakteristične načine u odgovor na odbacivanje/napuštanje pri razvodu[1]. Ove su ličnosti poznate po korištenju drugih ljudi za zadovoljenje svojih potreba.

Ova prepoznata tendencija narcisoidne ličnosti naziva se “eksploatacija”, a za granične ličnosti naziva se “manipulacija”. Oba konstrukta, i “manipulacija” i “eksploatacija” poznate su znakovi narcisoidne/granične osobnosti.

I narcisoidna i granična ličnost imaju poteškoća u obradi i regulaciji osjećaja tuge. U svojoj knjizi, “Borderline Conditions and Pathological Narcissism,” poznati stručnjak za poremećaje ličnosti, Otto Kernberg, opisao je specifične poteškoće narcisoidne ličnosti u obradi tuge, žalosti i gubitka.

Kernberg: “Posebno im nedostaju istinski osjećaji tuge i žalovanja, njihova nesposobnost za doživljavanje depresivnih reakcija osnovna je karakteristika njihove ličnosti. Kad ih ljudi napuste ili razočaraju, oni na površini mogu pokazivati nešto što liči na depresiju, no pri daljem ispitivanju pokazuje se da je to ljutnja i ogorčenost, jaka želja za osvetom, a ne istinska tuga zbog gubitka osobe koja im je bila važna.” (Kernberg, 1975, str. 229)

Razvod izaziva tugu i osjećaj gubitka. Iskustvo tuge i gubitka za narcisoidnu i graničnu ličnost izokrenuto je u “ljutnju i ogorčenost, jaku želju za osvetom” usmjerenu na supružnika koji ju je napustio/odbacio. Zato što narcisoidna/granična ličnost ne može više izraziti tu “ljutnju i ogorčenost” izravno svom supružniku (jer su rastavljeni i razvedeni), narcisoidni/granični roditelj će “triangulirati” dijete (manipulirati i nakon toga iskoristiti dijete) u supružnički sukob pomoću stvaranja “trans-generacijskog saveza” protiv drugog roditelja.

Priznati terapeut obiteljskih sustava, Jay Haley, izričito definira trans-generacijski savez djeteta i roditelja kojem se dijete “priklonilo” nazivajući ga patološkim “izopačenim trokutom” a eminentni terapeut obiteljskih sustava Salvador Minuchin opisuje kako se supružnička ljutnja roditelja povezanog s djetetom preusmjerava kroz dijete putem “trans-generacijskog saveza”, na način da taj roditelj koristi dijete za izražavanje partnerske “ljutnje i ogorčenost” prema drugom roditelju (koji ga je odbacio i napustio).

Haley: “Osobe u trokutu, nisu vršnjaci, već jedna od njih pripada nekoj drugoj generaciji… U procesu njihove interakcije, osoba iz jedne generacije stvara savez s osobom iz druge generacije, a protiv pripadnika svoje generacije… Naziv “savez” označava proces zajedničke akcije koja je usmjerena protiv treće osobe… Savez između dviju osoba se poriče. To znači da postoji određeno ponašanje koje ukazuje na savez, no kad se to pokuša ispitati, poriče se postojanje saveza… U biti, u izopačenom trokutu granice među generacijama brišu se na prikriveni način. Kad postoji obrazac ponavljanja ovakvog ponašanja, to je onda patološki sustav” (Haley, 1977, str. 37)

Ništa od ovoga nije novina. Sve je to standardna klinička psihologija. Ako neki stručnjak mentalnog zdravlja radi tretman posljedica patologije poremećaja ličnosti u obitelji nakon razvoda, a NIJE upoznat s temeljnim podacima, tad je taj stručnjak mentalnog zdravlja neznalica i vjerojatno radi izvan ograničenja svojih profesionalnih kompetencija, kršeći Standard 2.01a Američkog psihološkog društva. To su sve standardna i temeljna znanja u kliničkoj psihologiji.

Nakon razvoda, krhka ličnost roditelja s narcisoidnom/graničnom ličnošću, koristit će dijete (manipulirati djetetom i eksploatirati ga) kao vanjski “regulatorni objekt” da bi stabilizirao svoju krhku strukturu ličnosti kojoj prijeti kolaps zbog narcističke povrede i napuštanja od strane figure privrženosti – bračnog partnera. To će rezultirati “patogenim roditeljstvom” pri kojem će narcisoidni/granični roditelj stvoriti tešku razvojnu i psihijatrijsku psihopatologiju u djeteta da bi iskoristio induciranu patologiju u djeteta radi stabiliziranja svojeg krhkog psihološkog stanja.

pato = patološki

geni = geneza; stvaranje.

Patogeno roditeljstvo jest stvaranje psihopatologije u djeteta pomoću aberantnih i izobličenih roditeljskih ponašanja.

Izraz patogeno roditeljstvo jest prihvaćen stručni konstrukt i u literaturi kliničke psihologije i u literaturi razvojne psihologije i najčešće se koristi kao referenca za distorzije djetetova sustava privrženosti, zato što sustav privrženosti NIKADA nije spontano disfunkcionalan, već ISKLJUČIVO kao odgovor na patogeno roditeljsko ponašanje (disfunkcionalnost sustava privrženosti prema karakterističnom obrascu u odgovor na patogeno roditeljstvo opsežno se proučavalo i opisano je u znanstvenoj literaturi).

Npr., izraz “patogena skrb” specifično se koristio u DSM-IV TR dijagnostičkom sustavu, kao oznaka za uzročni čimbenik u stvaranju reaktivnog poremećaja privrženosti. Izraz patogeno roditeljstvo definiran je i prihvaćen u kliničkoj psihologiji i odnosi se na roditeljsko ponašanje koje je toliko izrazito aberantno i izobličeno da izaziva značajnu razvojnu, psihološku i psihijatrijsku psihopatologiju u djeteta, što se dokazuje simptomima koje dijete pokazuje.

Konstrukt “otuđenje od roditelja”, s druge strane, nije klinički konstrukt definiran u kliničkoj psihologiji. To je izraz koji opća populacija koristi da bi opisala nedovoljno definiranu obiteljsku dinamiku koja se pokazuje u djetetovu odbijanju odnosa s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem. Ispravan stručni izraz za ono što opća populacija naziva “otuđenje od roditelja” jest “patogeno roditeljstvo” – tj. induciranje značajne psihopatologije u djeteta putem izrazito aberantnih i izobličenih roditeljskih ponašanja.

Primijetili ste da izraz “otuđenje od roditelja” uvijek stavljam u navodnike. To činim zato što sam ja klinički psiholog i kao takav ne koristim se konstruktom koji nije klinički definiran. Ispravan klinički naziv za patologiju koja se tradicionalno naziva “otuđenjem od roditelja”, jest “patogeno roditeljstvo. U modelu “otuđenja od roditelja” temeljenog na privrženosti – koji detaljno opisujem u knjizi Foundations – dijete pokazuje znakove skupa od tri unaprijed predvidljiva simptoma patogenog roditeljstva:

1. Potiskivanje sustava privrženosti: Potiskivanje motivacije za privrženo povezivanje s normalnim i osjećajno dostupnim roditeljem.

2. Simptomi poremećaja ličnosti: Dijete pokazuje pet apriori predviđenih simptoma narcisoidne/granične ličnosti, koji su usmjereni specifično i selektivno prema odbačenom roditelju. Prisustvo ovih pet apriori predviđenih simptoma narcisoidne/granične ličnosti predstavljaju “psihološke otiske” interpersonalnog utjecaja narcisoidnog/graničnog roditelja na dijete. Djeca spontano ne razvijaju skupinu simptoma narcisoidne i granične ličnosti, ako nema utjecaja patogenih roditeljskih ponašanja.

3. Deluzije: Dijete pokazuje čvrsto usađena, fiksirana i kriva uvjerenja kojih se drži usprkos dokazima koji pokazuju suprotno (dakle, deluzije) u vezi s navodno “zlostavljačkom” roditeljskom neadekvatnošću, u zbilji normalnog i osjećajno dostupnog roditelja. Ovaj simptom pokazuje da je dijete inducirano (manipulirano) u prihvaćanje i pokazivanje sebe u ulozi “djeteta žrtve” kroz ulogu u lažnoj drami traume iz priče narcisoidnog/graničnog roditelja. Ova se drama traume različito naziva, “transferencija” (Sigmund Freud), “unutarnji radni modeli” privrženosti (John Bowlby) i obrazac “šema” (Aaron Beck).

Patogeno roditeljstvo, tj. stvaranje teške psihopatologije u djeteta (dijagnostički pokazatelji 1, 2 i 3) predstavlja stvaranje u djeteta značajne razvojne psihopatologije (dijagnostički pokazatelj br. 1), psihopatologije ličnosti (dijagnostički pokazatelj br. 2) i psihijatrijsko-deluzijske psihopatologije (dijagnostički pokazatelj br. 3), putem visoko aberantnih i izobličenih ponašanja narcisoidnog/graničnog roditelja, da bi se stabilizirala patologija toga roditelja koju je iniciralo odbacivanje/napuštanje svojstveno razvodu.

Tehnički naziv toga jest – dijagnoza. Korištenje simptoma u djeteta radi dijagnoze uzroka simptoma u djeteta. Dijagnoza.

Ovdje ne raspravljam o nekim mutno definiranim konstruktima “otuđenja od roditelja” koje koristi opća populacija i opća kultura. Raspravljam o patogenom roditeljstvu narcisoidnog/graničnog roditelja, koje je reakcija toga roditelja da bi stabilizirao svoju patologiju zbog odbacivanja i napuštanja svojstvenog razvodu. Ja sam klinički psiholog. raspravljam o konstruktu patogenog roditeljstva narcisoidnog/graničnog roditelja u kliničkoj psihologiji.

Ljudi u općoj populaciji koriste neprecizni izraz popularne kulture “otuđenje od roditelja”. I ja ga nastavljam koristiti da bih izbjegao nerazumijevalje čitatelja. Pozdravio bih prijelaz na ispravniji klinički konstrukt “patogeno roditeljstvo” koje inducira značajnu psihopatologiju u djeteta putem visoko aberantnih i izobličenih roditeljskih ponašanja. Uvjeren sam da bi prijelaz na točniju kliničku terminologiju patogenog roditeljstva uvelike povećalo jasnoću rasprava u vezi s ovim oblikom dječje i obiteljske patologije.

Induciranje u djeteta teške razvojne psihopatologije (dijagnostički pokazatelj br. 1), psihopatologije ličnosti (dijagnostički pokazatelj br. 2) i psihijatrijsko-deluzijske psihopatologije (dijagnostički pokazatelj br. 3) putem visoko aberantnih i izobličenih ponašanja narcisoidnog/graničnog roditelja radi zadovoljenja psiholoških potreba roditelja, jamči DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihološko zlostavljanje djeteta, potvrđeno. Tvrditi drugačije značilo bi tvrditi da je induciranje teške razvojne psihopatologije, psihopatologije poremećaja ličnosti, i psihijatrijsko-deluzijske psihopatologije u djeteta, radi zadovoljavanja emocionalnih i psiholoških potreba roditelja, prihvatljivo roditeljsko ponašanje.

U svim slučajevima zlostavljanja djeteta, naša prva i najvažnija odgovornost jest zaštita djeteta. U svim slučajevima zlostavljanja djeteta, fizičkog zlostavljanja, seksualnog zlostavljanja, i psihičkog zlostavljanja, prvo moramo osigurati zaštitu djeteta odvajajući ga od roditelja zlostavljača. To činimo kad se radi o fizičkom zlostavljanju. To činimo kad se radi o seksualnom zlostavljanju. To činimo kad se radi o psihičkom zlostaljanju. Prvo moramo zaštiti dijete od roditelja zlostavljača.

Nakon toga djetetu pomažemo prevladati psihološke i emocionalne posljedice zlostavljanja i prije nego što ga ponovno izložimo roditelju zlostavljaču, moramo osigurati da dijete ne bude ponovno izloženo zlostavljanju. To obično znači da roditelj zlostavljač mora pohađati terapiju u kojoj će shvatiti osobne psihološke uzroke prethodnog zlostavljanja, steći uvid u razloge prethodnog zlostavljanja te usvojiti dovoljnu samo-regulaciju kako bi prestao sa zlostavljanjem djeteta. Ovo se odnosi na slučajeve fizičkog zlostavljanja djeteta, na slučajeve seksualnog zlostavljanja djeteta i odnosi se i na slučajeve psihičkog zlostavljanja djeteta.

Nikada ne napuštamo zlostavljeno dijete. Naša je obveza zaštiti 100% djece od svih oblika zlostavljanja, fizičkog, seksualnog i psihološkog.

Narcisoidne i granične ličnosti postoje. U odgovor na odbacivanje i napuštanje koje je svojstveno razvodu, narcisoidni / granični roditelji će u djeteta inducirati značajnu razvojnu psihopatologiju (dijagnostički pokazatelj br. 1), psihopatologiju ličnosti (dijagnostički pokazatelj br. 2) i psihijatrijsko-deluzijsku psihopatologiju (dijagnostički pokazatelj br. 3). Kad se u simptomima djeteta utvrde tri definitivna dijagnostička pokazatelja patogenog roditeljstva roditelja kojem se dijete “priklonilo” – patogeno roditeljstvo narcisoidnog/graničnog roditelja – DSM.5 dijagnoza V995.51 Psihološko zlostavljanje djeteta, potvrđeno, sigurno je prisutno i potrebno je zaštiti dijete.

Tvrditi drugačije jest zagovarati prepuštanja djeteta psihološkom zlostavljanju koje je u tijeku a koje djetetu nanosi psihopatologija roditelja s narcisoidnim/graničnim poremećajem ličnosti.

Patogeno roditeljstvo. Stvaranje teške psihopatologije u djeteta putem visoko aberantnih i izobličenih roditeljskih ponašanja.

Dr sc. Craig Childress, psiholog, Clinical Psychologist, PSY 18857

Poveznica na izvornik:

https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1093719023985990&id=279508045407096&fref=nf

Literatura:

Ovo su sve eminenti stručnjaci u psihologiji. Sve ovo jest standardna uspostavljena temeljna klinička psihologija.

Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.

Haley, J. (1977). Toward a theory of pathological systems. In P. Watzlawick & J. Weakland (Eds.), The interactional view (pp. 31-48). New York: Norton.

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.

Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder. New York, NY: Guilford

Millon. T. (2011). Disorders of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.

Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Harvard University Press.

[1] Napuštanje/odbacivanje ne mora biti fizičko. Narcisoidna/granična ličnost može biti ta koja je fizički napustila bračnu zajednicu i odbacila partnera zbog doživljenog ili očekivanog psihološkog napuštanja/odbacivanja.