-         13-13:05 Pozdrav i uvod

-         13:10-14:15 Uvodničari:

-         First Secretary of the Embassy Mrs. Therese Aalberg,

-         Pravobraniteljica za djecu, gđa Mila Jelavić,

-         Savjetnica Pučkog pravobranitelja, gđa Nikica Franić,

-         Prof. dr sc. Marina Ajduković, članica Savjetodavnog vijeća Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i sudaca za djecu i mladež, profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu

-         Psihijatar Poliklinike za djecu Grada Zagreba, Dr Domagoj Štimac, sa subspecijalizacijom iz dječje psihijatrije,

-         Predsjednica Udruge socijalnih pedagoga, Tina Peraica, prof.

- 14:15 – 15:30 Diskusija i zaključci

Konsekutivno prevođenje, po potrebi, Prof. dr sc. Tanja Bukovčan

Moderator: Asenka Kramer, prof.

Pitanja će nazočni postavljati u pisanom obliku, kako se ne bi ponavljala.

Bila bi nam osobita čast ako biste svojom nazočnošću i prijedlozima mogućih rješenja pridonijeli kvaliteti ovog okruglog stola.

Rationale

11. ožujka 2011. smo održali Tribinu – Okrugli stol na kojem je iznesena problematika s kojom se u zaštiti prava djeteta na obitelj susreću institucije uključene u zaštitu prava djeteta. Zaključak je bio da stanje prava djeteta na cjelokupnu obitelj nakon prekida obiteljske zajednice u RH nije dovoljno zaštićeno te se predlaže osnivanje međuresornog tijela koje bi koordiniralo i pratilo rad institucija u ovom osjetljivom području. Nakon Okruglog stola, uputili smo zamolbe za sastanak svim relevantnim institucijama, no bez rezultata. Tek je na sastanku kod Predsjednika Ive Josipovića koji je održan 05.10.2011., dogovoreno da će Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi oformiti predloženo međuresorno tijelo te da će žurno pristupiti izradi Protokola o zaštiti prava djeteta tijekom i nakon prekida obiteljske zajednice te u slučaju konfliktnog razvoda i 11. listopada 2011. je održan preliminarni sastanak u Ministarstvu.

Idealna je situacija kad nema sukoba roditelja i kad su se roditelji pri prekidu obiteljske zajednice u stanju dogovarati u najboljem interesu djeteta te kad se u takvim slučajevima od institucija i ne traži nikakva intervencija već samo službena potvrda postojećeg pozitivnog stanja. Nažalost, broj takvih slučajeva manji je od onih gdje dolazi do kršenja prava djeteta na obitelj kad je djelovanje institucija prijeko potrebno.

Kad se roditelji nisu u stanju dogovarati, djelovanje institucija obveza je svih uključenih djelatnika. Broj slučajeva kršenja prava djeteta na cjelokupnu obitelj prijavljenih institucijama (centri, policija, sud, DO), iako je znatan, samo je vrh ledenog brijega. Mnogi roditelji koji ne žive s djetetom i ne uspijevaju čak ni stupiti u kontakt s djetetom nakon nekog vremena odustaju, smatrajući svako nastojanje beznadnim, prihvaćajući stanje nesudjelovanja u životu svojeg djeteta, iako je za kvalitetno odrastanje djeteta opsežno vrijeme s oba roditelja i stalna dostupnost oba roditelja uvjet zdravog odrastanja. Nažalost, naputke da trebaju odustati, na manje ili više otvoreni način, često dobijaju i od djelatnika svih uključenih strana, pa i od svojih pravnih zastupnika.

Davanje važnosti djetetu, kontrola gotovo neograničene moći nad djetetom koju ima roditelj s kojim dijete živi, podrška i osnaživanje roditelja s kojim dijete ne živi za brigu o djetetu i opsežno provođenje vremena svakog od roditelja s djetetom usprkos prekidu obiteljske zajednice, borba s predrasudama i uklanjanje diskriminacije, ujednačavanje pozitivne prakse centara za socijalnu skrb, stručnjaka mentalnog zdravlja i sudske prakse svakako bi pomogli u rješavanju značajnog problema našeg društva.

Okrugli stol pruža priliku za kvalitetnu razmjenu primjera dobre prakse, gdje su institucije sustava uspjele sačuvati djetetu cjelokupnu obitelj usprkos manjeg ili većeg sukoba roditelja, bit će dragocjeni doprinos dobrobiti djece u RH i boljem uvidu stručnjaka i javnosti u optimističnija rješenja od onih kojima svakodnevno svjedočimo. Okrugli stol organizira se u sklopu programa ‘Razvedeno’ dijete, uz potporu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba.

Pozvali smo predstavnike:

Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi

Policijske akademije

Obiteljskog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu

Centre za socijalnu skrb Grada Zagreba i Obiteljski centar

Psihološku komoru

Hrvatsku udrugu socijalnih radnika

Koordinaciju udruga za djecu

Sve Saborske klubove

Sve Parlamentarne stranke

Dolazak su nam do danas, 19.11.2011. potvrdili:

Voditeljica Odsjeka za djecu Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, gđa Jasminka Brstilo,

Ravnateljica sigurne kuće Duga, gđa Željka Barić,

Predsjednica Koordinacije udruga za djecu, gđa Goranka Hitrec,

Predstavnica Hrvatskih laburista, gđa Tamara Reček

Zbog kvalitetnih izlaganja uvodničara i diskusije za koju smo sigurni da će biti fokusirana i na korist djece, dođite i Vi i iznošenjem primjera dobre prakse  pomozite ostvarenju plemenitog cilja:

ZAŠTITI PRAVA NAŠE DJECE NA NESLUŠANJE RUŽNIH STVARI O RODITELJU I DRUGIM ČLANOVIMA OBITELJI, NA STALNU DOSTUPNOST I ŠIROKE KONTAKTE S OBA RODITELJA, NA SKRB ZA ZDRAVLJE I OBRAZOVANJE OBA RODITELJA, NA BOGATSTVO DVA DOMA, NA PRAVO DA MOGU VOLJETI OBA RODITELJA, NA LJUBAV SVIH TETAKA I TETA, STRINA I STRIČEVA, UJNI I UJAKA, SESTRIČINA I BRATIĆA I, NARAVNO, BAKA I DJEDOVA.

Država štiti roditeljstvo (ili ‘materinstvo i očinstvo’) i djecu te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

Prijedlog smo obrazložili na sljedeći način:

1. Članak 62. nije u suglasnosti s duhom Ustava koji garantira ravnopravnost svih građana RH, kako je navedeno u čl. 3 Hrvatskog Ustava. Kako je postojanje materinstva neizbježno vezano uz postojanje očinstva, smatramo da bi ‘roditeljstvo’ u potpunosti zadovoljavalo duh Ustava u cilju zaštite djece i obitelji, a ‘mladež’ nije potrebno navoditi jer su, po definiciji, djeca svi do 18 godina.
2. Gore navedeno stavlja roditelje posvojitelje, gdje roditelji nisu biološki roditelji, pa se nema potrebe štititi materinstvo već roditeljstvo, u neravnopravan položaj, protivno čl. 3. Hrvatskog Ustava.
3. Članak 61. navodi da je obitelj pod posebnom zaštitom države. Zaštita materinstva, a ne i očinstva, odnosno roditeljstva, što čini obitelj, čini da je članak 62. u neskladu s člankom 61. Hrvatskog Ustava.
4. Kako su prema čl. 63., roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu…, nužno je da, ne samo materinstvo, već i očinstvo, tj. roditeljstvo bude pod zaštitom države.
5. Postavljanjem materinstva iznad roditeljstva, Ustav Hrvatske čl. 62. je u nesuglasju sa samim sobom jer zaštita djece i mladeži podrazumijeva i zaštitu djetetovog prava na oba roditelja, osim ako je zakonodavac mislio na trudnice i rodilje, pa bi onda to tako i trebalo definirati.

Isti je prijedlog prije nas obrazložila Pravobraniteljica za djecu, a nakon nas i predstavnici udruga Dudeki i Otac za dijete.

Nadamo se da će ovaj prijedlog biti prihvaćen, čime bi se osigurali dodatni temelji za ukidanje diskriminacije u institucijama koje se bave zaštitom djece i njihovih obitelji, napose centrima za socijalnu skrb i sudovima.

No, ukoliko smatrate da ste diskriminirani, već sad imate pravne instrumente kojima se možete zaštititi. O tome Vam preporučamo zanimljiv članak. Link:

http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/zemlja-bez-diskriminacije#news_view

Najtoplije zahvaljujemo Gradskom uredu za socijalnu skrb i osobe s invaliditetom Grada Zagreba bez čije potpore ovaj Vodič ne bismo mogli napisati i tiskati i zahvaljujući kojem je svih 2000 primjeraka besplatno. Također zahvaljujemo Zakladi Adris na potpori za projekt podizanja javne svijesti o problemu s kojima se djeca i njihove obitelji moraju tijekom i nakon razvoda suočavati i boriti.

Ukoliko vam naš priručnik ne bude dostupan u tiskanom obliku, možete ga naći i u ovom postu, kao i na našoj stranici “Za download”.

Molimo sve koji ga budu čitali za povratnu informaciju o korisnosti kao i za sve primjedbe i prijedloge koji bi pridonijeli većoj korisnosti našeg sljedećeg priručnika.

Najbolji roditelj su roditelji – Vodič za roditelje u razvodu (PDF, 1356 Kb)

Upućujemo ljude na Obiteljski zakon, noviju stručnu literaturu od koje je dio dostupan i na našim stranicama. I što roditelji kažu? Da, sve je to super, ali u mom slučaju… U njihovom slučaju, ono što im se događa, događa se po nepoznatim i nepredvidljivim pravilima, po neočekivanim protokolima, oni su u stalnom vakuumu očekivanja, najčešće nečega neugodnog. I, naglašavamo, ne radi se ovdje o roditeljima koji nisu brižni, koji ne prepoznaju potrebe djeteta, koji su nasilnici ili ovisnici koji potpadaju pod druge zakone i protokole… Ne pišemo o njima. Pišemo o brižnim roditeljima, civiliziranim građanima, dobrim, radnim ljudima koji se iscrpljuju do besvijesti. Određeno im je nedovoljno vremena s djetetom, mimo tog vremena ne mogu dijete vidjeti ni na deset minuta, vrtići, škole, liječnici, treneri im nerado daju informacije o djetetu ako dijete s njima ne živi, ne dobivaju doprinos za uzdržavanje djeteta ili je neredovit ako dijete s njima živi, sve što učine, makar i u najboljoj namjeri tumači se upravo obrnuto, a drugi roditelj za to ima podršku institucija iz nepoznatih razloga, ne snalaze se, ono što im zdrav razum kaže da je dobro i pravo, drugi roditelj ili institucije izokreću u upravo obrnuto. Zašto se ovo događa?

Da, kažu, oboje imamo obvezu skrbiti za dijete, ali majka/otac koji žive s djetetom imaju sva prava a ja nemam nikakva. Zakon kaže jedno, u praksi se događa drugo. Djecu se prisiljava da se prilagode i priča se o ovome i onome što je važno za prilagodbu, umjesto da se sustav, institucije, prilike prilagode djeci, da im se sačuva maksimum obitelji, kontakata, okruženja, pa da se djeci osigura stabilnost i kontinuitet obitelji čime bi se bitno pomoglo prilagodbi djece na novonastalu situaciju.

Ima li toga, i što je to što zakon kaže jedno, a u praksi se događa drugo? Istražili smo. I da, istina je. Navest ćemo samo neke primjere gdje MUP, dječji vrtići, Centri za socijalnu skrb i Sudovi rade protuzakonito, ili protiv zdravog razuma i morala, ili građanske uljudnosti ili sve zajedno.

Što radi MUP?

Obiteljski zakon kaže:
Članak 99.
(1) Roditelji bez obzira žive li zajedno ili odvojeno ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno.
(2) Samo jedan roditelj skrbi o djetetu ako je drugi umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi, lišen potpuno poslovne sposobnosti, djelomice lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb ili je spriječen.

U praksi, onoga trenutka kad roditelj dobije sudsko rješenje da će dijete živjeti s njim apsolutno samostalno može donositi sve odluke kao da je drugi roditelj umro ili mu je oduzeta roditeljska skrb (npr. vađenje putovnice za dijete, putovanje u inozemstvo, mijenjanje mjesta prebivališta djeteta, itd., a čak imamo i jedan slučaj promjene prezimena), a sve to dok su u braku ne može ni jedan roditelj učiniti bez suglasnosti i potpisa drugog roditelja. Žalosno, s osim toga, to znači da službe MUP-a rade protuzakonito.

Vrtići i škole

Vrtići i škole i ako imaju protokol o postupanju, često rastužuje, a osim toga je i  protuzakonit. Navest ćemo samo par primjera:  
– Roditelju i članovima njegove obitelji koji nije dobio skrbništvo nije moguće dopustiti viđanje djeteta unutar ustanove, primanje poklona ili odvođenje bez ovjerene suglasnosti roditelja skrbnika kod javnog bilježnika
www.djecji-vrtic-opatija.hr/sigurnosno_zastitni_program.doc
ili
4.  Roditelju koji nije dobio skrbništvo nije moguće dopustiti viđanje djeteta unutar ustanove, primanje poklona (roditelja uputiti pedagogu ili ravnatelju), ili odvođenje bez suglasnosti roditelja / skrbnika po rješenju.
5.  Svaki pokušaj iz točke 4.odgojitelj će evidentirati u formi zapisnika iz uvoda ovih protokola, a eventualni sukob riješiti na način kako je opisano i u mjerama za postupanje kod agresivnog ponašanja roditelja.
http://www.vrtic-maslacak.belisce.net/files/sigurnost2.htm
ili

PROTOKOL – POSTUPCI I MJERE U SLUČAJU RAZVODA RODITELJA
U postupku razvoda oba roditelja imaju jednaka prava na roditeljsku skrb. Prava na roditeljsku skrb se mogu ograničiti ili oduzeti samo odlukom nadležnih tijela (Centra za socijalnu skrb ili sudskim rješenjem)

• Kada roditelj dobije rješenje (Centra za socijalnu skrb ili sudsko rješenje), original daje odgojitelju na uvid, a kopiju odgojitelj trajno zadržava. Tek kad dobijemo službeno rješenje postupamo u skladu s njim.
• Ako roditelj koji po Rješenju nije skrbnik želi odvesti dijete iz vrtića u dane koji nisu u skladu s Rješenjem, odgojitelj mora imati pismeno odobrenje roditelja skrbnika za odvođenje djeteta – ne smije dati dijete samo na temelju usmene izjave roditelja skrbnika.

U slučaju da roditelj koji nije skrbnik želi nasilno odvesti dijete iz vrtića, telefonski obavijestite roditelja skrbnika i policiju (92) jer se to smatra otmicom djeteta

Odgojitelj svoje osobne podatke policiji ne smije davati u prisutnosti nasilnog roditelja.
(Protokol jednog zagrebačkog vrtića koji smo dobili od roditelja)

Treba li komentirati? Donošenje poklona djetetu u vrtić, pa ako se na tome još insistira, eto, to je agresivno ponašanje – za pozvati policiju i onda nasilnika staviti u zatvor. Ovdje je sve tako i toliko pobrkano da je svako razumijevanje isključeno. O stvarnoj brizi za dobrobit djeteta da i ne govorimo, prvo ćemo se pozabaviti koliko je to u skladu sa zakonom, a onda i sa zdravim razumom i ‘najboljim interesom djeteta’.

Roditelj ne može dobiti skrbništvo, roditelj ga po zakonu ima bez obzira živi li s drugim roditeljem ili ne. Zakon jasno kaže kad mu se može oduzeti. Na koga se onda ovi vrtićki protokoli odnose? Odnose li se na roditelje koji su izgubili pravo roditeljske skrbi? To uopće ne mora imati veze s razvodom, a ovo su sve protokoli o razvedenim roditeljima.
Roditelj ne može dobiti rješenje Centra za socijalnu skrb o roditeljskoj skrbi – na što se to u protokolu odnosi?
Kako je to u ‘najboljem interesu djeteta’ i u skladu sa zdravim razumom da ne može u vrtiću dobiti niti poklon od roditelja s kojim ne živi? Kako poklon šteti djetetu? Nije li ovo gore navedeno žalosno?

Navedeno pokazuje da su protokoli nekih dječjih vrtića protiv interesa djece, protuzakoniti, protiv zdravog razuma i takvi da u ljudi dobra srca izazivaju tugu.

Što se događa u Centrima za socijalnu skrb?

Obiteljski zakon kaže:
Članak 110.
(5) Osoba koja provodi nadzor nad roditeljskom skrbi mora ispunjavati pretpostavke za skrbnika, a ne može biti srodnik u ravnoj lozi ni pobočnoj do drugog stupnja.

U praksi imamo primjer da je nadzor nad kontaktima provodila nezaposlena apsolventica  psihologije koja nije tada bila nigdje u radnom odnosu  niti  je bila  ekonomski  neovisna  pa time nije ni mogla ispunjavati pretpostavke za skrbnika.
To znači da Centri za socijalnu skrb ne rade ono što im zakon propisuje.

Obiteljski timovi centara često daju mišljenja o tome što je dobro za djecu koju ne poznaju, nisu ih nikad vidjeli i zapravo nemaju pojma što je za tu djecu dobro, već odlučuju o sudbini djece samo temeljem osjećaja o tome izjavi kojeg roditelja treba pokloniti povjerenje. Pritom žive u nekom svojem svijetu daleko od zbilje te djece i tih roditelja koji nam se žale na bahatost, nedostupnost, pomanjkanje pristojnosti, razumijevanja, topline – sve ono što bi se od takvih ustanova s pravom moralo očekivati.

Centri često ne poštuju zakonske rokove za svoje radnje.

Centri za socijalnu skrb, po mišljenju korisnika njihovih usluga često ne obavljaju svoj posao u skladu sa zakonom, u skladu sa strukom niti u skladu s pravilima građanske uljuđenosti.

A Sudovi?

Opet samo jedan primjer:
Zakon kaže:
Članak 307.
U izvanparničnom postupku u prvom stupnju sudi sudac pojedinac.
Članak 308.
(1) Ročišta se održavaju pred sucem uz nazočnost zapisničara.
(2) Izjave stranaka i drugih sudionika u postupku koje se daju izvan ročišta može uzimati na zapisnik i stručni savjetnik.

Na Obiteljskom odjelu Građanskog suda u Zagrebu, u izvanparničnom postupku često sudi sudska savjetnica. To znači da Građanski sud u Zagrebu postupa protuzakonito.

Želimo li zaista da naši sugrađani, susjedi, prijatelji, članovi obitelji žive s takvim osjećajima i da se prema njihovoj, prema našoj djeci sustav koji treba nama i toj djeci služiti, tako ponaša? Osobito zato što se radi o svetinji, našoj djeci i njihovim obiteljima.

O nekim proturječjima u samom zakonu, o radu Pravobranitelja, Ministarstava, Saborskih odbora,  kao i prijedlozi protokola za sve uključene u ovu važnu i složenu problematiku – u slijedećem postu.

Također ćemo pisati i o jezičnoj smicalici koja se zove ’samohrani roditelj’  a koristi ga roditelj s kojim dijete živi radi ostvarenja materijalnih prava. Roditelj s kojim dijete živi tako naziva kao da je onaj drugi umro ili mu je oduzeta poslovna sposobnost ili pravo na roditeljsku skrb, a uredno dobiva doprinos za uzdržavanje djeteta od drugog brižnog roditelja. Ovaj pak s djetetom želi provoditi više vremena nego onih jadnih par sati ili dan, a eto, ne smije preko sudske odluke, a ne smije ni poklon u vrtiću ostaviti.

Priručnik za žrtve sukoba oko toga s kojim će roditeljem dijete živjeti i oko kontakata

Knjiga se temelji na stvarnim slučajevima

Autor je međunarodno priznat kliničar s preko 75 objavljenih knjiga, poglavlja u knjigama i stručnim publikacijama. Radio je na Vanderbilt University School of Medicine, the University of North Carolina u Greensboro, i University of Florida College of Medicine. Tijekom 15 godina je bio pomoćnik urednika Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment (Stručni časopis za psihopatologiju i procjenu ponašanja), znanstvenog časopisa koji se prodaje u 25 zemalja diljem svijeta.

Autor upozorava da će knjiga čitatelja uvesti u strašnu tragediju znanu kao ometanje odnosa s djecom onih roditelja koji nisu djeci ni partneru učinili ništa zaista loše (zlostavljanje, zanemarivanje i sl.), navodeći da slijede nezamislivi činovi okrutnosti, nepravde i zla. Autor se ispričava zato što se čini da ponekad piše potpuno faktografski i naizgled bez emocija, a ponekad kao da njegove vlastite reakcije utječu na diskusiju, napominjući da ovo nije tema o kojoj je lako pisati. Ovdje nećemo navoditi te primjere, no primjerak knjige postoji u knjižnici udruge, a izdavač koji bi objavio prijevod bi bio više nego dobrodošao.

U I. dijelu knjige, Uvod u ometanje kontakata, kroz poglavlje 1 i 2, definira kontakte, ometanje te piše i o žrtvama.

U II. dijelu knjige, Temeljne metode ometanja susreta, kroz poglavlja 3 do 7, piše o metodama ometanja, napominjući da je puno niskih i ružnih načina da ogorčeni roditelj spriječi kontakte, istodobno zlostavljajući bivšeg supružnika.

Tako u poglavlju 3: Ometanje kontakata u kući, nabraja i elaborira sljedeće izgovore, metode i pristupe ometanja: ‘nenajavljena – nisu doma’ metoda, ‘nemoj dolaziti – nisu doma’ pristup, izazivanje konflikta i posljedično srdito zatvaranje vrata, promjena mjesta susreta bez najave – npr. putem poruke na ulaznim vratima da su djeca u parku, gdje zapravo nisu, laganje o tome da nije dogovoreno to mjesto i vrijeme za kontakte, uz glumljeno iznenađenje da je drugi roditelj došao po djecu (ovo je osobito problematičan način ometanja), korištenje rutinskog izgovora da je ‘dijete uznemireno’, metoda ‘druge aktivnosti’, manevar kašnjenja s predajom djeteta roditelju koji ga je došao preuzeti, taktika višestrukih aktivnosti koje dobrim dijelom kolidiraju s vremenom kontakata, taktika da svako dijete istodobno bude angažirano nekom drugom vanškolskom aktivnosti, tako da roditelj može biti samo na jednoj od tih aktivnosti, odnosno samo s jednim od djece.

U poglavlju 4: Ometanje kontakata telefonom, nabraja i obrazlaže sljedeće tehnike ometanja: ‘požuri’, ‘izbjegavanje’, ’spuštanje slušalice’, ‘preuzimanje poruke za dijete’, ‘neverbalni signali nezadovoljstva’ dok dijete razgovara telefonom, ‘pričekaj na telefonu’, a djetetu se ne kaže da roditelj zove, ‘odbojni razgovor’ koji se sastoji u vikanju, psovanju i svađi svaki put kad drugi roditelj nazove.

U poglavlju 5: Ometanje kontakata poštom, bavi se sljedećim metodama ometanja: ‘provjera svih sadržaja’ pošte prije dozvole da se može poslati ili pročitati, ‘odgoda’, ‘obeshrabrivanje’ djeteta da pročita ili pošalje poštu, ‘potpuni prekid’ primanja i slanja pošte.

U poglavlju 6: Ometanje kontakata u školi, upozorava na manipulaciju školskog osoblja kako ne bi davalo informacije o djetetu i laganje o drugom roditelju kako bi se postiglo neprijateljsko ponašanje svih prema tom roditelju.

U poglavlju 7: Ometanje kontakata pri slobodnim aktivnostima, opisuje i objašnjava tehnike: ‘fizička barijera’, ‘prijeteća kazna’ u slučaju komuniciranja s drugim roditeljem.

Većina je djece visoko motivirana zadovoljiti svoje roditelje. Ova je potreba još intenzivnija tokom razvoda. Nažalost, neki roditelji ovo iskorištavaju kako bi spriječili kontakte djeteta s drugim roditeljem. Ovo stavlja dijete u tešku situaciju. Pri ovoj metodi roditelj s kojim dijete živi opetovano i izrazito jasno djetetu stavlja do znanja da ne smije komunicirati s drugim roditeljem. U ovakvim je slučajevima to pogubno i za dijete i drugog roditelja. Dijete može izbjegavati pogled toga roditelja. Može ignorirati što roditelj govori. Može ne reagirati ma što taj roditelj činio. Pritisak koji roditelj ometač vrši može od živahnog djeteta učiniti osobu koja se ponaša kao robot bez emocija. Važno je reći da je bol koju ovakvo ponašanje nanosi intenzivna i za dijete i za roditelja s kojim dijete ne živi. Razlog je taj da dijete može smatrati da mu je ovakvo ponašanje manje od dva zla; od roditelja s kojim živi može ga čekati gora kazna ne bude li točno provodilo upute toga roditelja.

Koliko god ovaj scenario bio strašan, stvari mogu biti i gore. Često i jesu.

U III. dijelu knjige Ekstremne metode ometanja, u poglavljima 8 do 12, autor navodi i obrazlaže ekstremne scenarije ometanja odnosa djeteta i roditelja s kojim ne živi.

U poglavlju 8: Sindrom otuđenja od roditelja, piše o ovom sindromu objašnjavajući da on postoji kad je dijete uspješno naučeno postati neutemeljeno opsjednuto negativnim aspektima jednog roditelja. Opsjednuto znači preokupirano. Dijete koje ponekad ima negativne komentare o jednom roditelju nema ovaj sindrom. Bitno je i to da su ovi negativni aspekti neutemeljeni. Obično se javljaju u dva oblika – optužbe djeteta su ili netočne ili su djelomice točne, ali s velikim pretjerivanjima.

U poglavlju 9, Tehnike otuđenja, navodi sljedeće tehnike: ‘direktno kritiziranje’, ’sarkazam’, ‘pretjerivanje’, ‘re-interpretacija’ činjenica, ‘žrtveni jarac’ gdje je drugi roditelj kriv za sve nedaće, ‘izazivanje osjećaja krivnje’ u djeteta zbog ostavljanja roditelja za vrijeme kontakata s drugim roditeljem, ‘direktno manipuliranje’.

U poglavlju 10, Sindrom zlonamjernog roditelja povezan s razvodom, gdje je takav roditelj opsjednut kažnjavanjem drugog roditelja bez obzira na posljedice, navodi sljedeće postupke roditelja ometača: napade na drugog roditelja i njegovu ili njezinu imovinu, zlonamjerne laži kojima se drastično ocrnjuje drugi roditelj, manipuliranje drugih ljudi koji najčešće nisu svjesni da su upotrijebljeni u tu svrhu, da se uključe u otuđivanje djeteta, kršenje zakona (lažne optužbe za seksualno zlostavljanje djece, krađa dokumenata drugog roditelja i sl.).

U poglavlju 11, Optužbe za zlostavljanje, piše o lažnim optužbama za seksualno zlostavljanje djece. Tu ne treba ubrojati one gdje roditelj zaista vjeruje da je do zlostavljanja došlo i želi zaštiti dijete. No u tim slučajevima, kad se dokaže da nije bilo zlostavljanja, takav roditelj je zadovoljan, dok je roditelj čije su optužbe za seksualno zlostavljanje usmjerene na ometanje kontakata, kad se dokaže da zlostavljanja nije bilo, nezadovoljan i ne odustaje, posebice stoga što praktički nema slučajeva da je netko odgovarao za lažnu optužbu.

U poglavlju 12, Preseljenje, obrazlaže preseljenje na udaljeniju lokaciju, preseljenje radi uznemiravanja bivšeg partnera (najčešće tako da se preseli k roditeljima, koji dodatno ometaju kontakte i ponašaju se neprijateljski), preseljenje zbog financijskih razloga – koji zapravo ne postoje, ali roditelj s kojim djeca žive želi djeci pokazati da ih je drugi roditelj financijski upropastio, otmicu – ponekad i tisuće kilometara daleko te uz promjenu identiteta.

U IV. dijelu knjige Podržavanje ometanja susreta od strane roditelja s kojim dijete ne živi, kroz poglavlja 13 i 14, opisuje i tumači ona ponašanja roditelja s kojim dijete ne živi koja pridonose ometanju odnosa s djetetom.

U poglavlju 13, Ponašanje roditelja s kojim dijete ne živi koje se temelji na krivoj prosudbi, u takva ponašanja uvrštava verbalno zlostavljanje (roditelj izgubi živce jer mu je spriječen kontakt), fizičko zlostavljanje – npr. provala u stan radi kontakta s djecom, zloporaba opojnih tvari roditelja koji dolazi radi kontakta s djecom, nepoštovanje sudske odluke, neplaćanje doprinosa za uzdržavanje djeteta, ocrnjivanje roditelja s kojim dijete živi, zanemarivanje potreba djeteta, preokupiranost vlastitim potrebama, negativni stavovi prema potrebama drugog roditelja, podržavanje djece u lošem ponašanju prema drugom roditelju, neprihvaćanje ni djelića odgovornosti za sukob s drugim roditeljem. Autor smatra da su svim ovim ponašanjima roditelji s kojima djeca ne žive zapravo najveći neprijatelji sami sebi.

U poglavlju 14, Nasilnička ponašanja, opisuje nasilnička ponašanja očeva s kojima djeca ne žive i majki s kojima djeca žive, u određenom uzorku, što ne bi trebalo smatrati tipičnim ponašanjima među svim razvedenim roditeljima. Autor se poslužio istraživanjem Dr Shepard na uzorku gdje su obitelji imale povijest zlostavljanja, (Child Welfare, 1993), bilo je 25 majki i 22 oca. 90% majki i 45% očeva je izvijestilo o fizičkom zlostavljanju koje su doživjeli od strane bivšeg partnera.

Navodi i sljedeće podatke koje su dali ispitanici iz toga istraživanja:

• Psihičko zlostavljanje majki s kojima djeca žive odigrava se u 67% slučajeva kroz kritiziranje njihovih prijatelja ili rođaka, u 46% kroz prijetnje pravnom procedurom za promjenu skrbništva, u 46% u srditim pogledima, u isto toliko slučajeva kroz prisiljavanje da učine nešto ponižavajuće, u 42% kroz zahtjeve da predaju djecu za kontakte bez obzira na plan kontakata).
• Fizičko zlostavljanje majki s kojima djeca žive odigravalo se u 42% slučajeva kroz naguravanje i primanje za neki dio tijela, u 42% kroz šamaranje, u 37% kroz napade na intimne dijelove tijela, u 37% kao fizičko spriječavanje da nešto učine.
• Zlostavljanje očeva s kojima djeca ne žive odigravalo se u 61% slučajeva kroz kritiziranje pred djecom, u 56% kroz prijetnje sudskom zabranom kontakata, u 52% kroz odbijanje prijedloga za zajedničko donošenje odluka o djeci, u 52% kroz onemogućavanje viđanja djece).

Neki su roditelji istinski zli. Lažu djeci, onemogućavaju im uživanje s drugim roditeljem, manipuliraju drugima povrijeđujući djecu.

U V. dijelu knjige, Reakcije djece, kroz poglavlja 15 do 17, opisuje i obrazlaže što se događa s djecom.

U poglavlju 15, Pasivno reagiranje djece pri ometanju odnosa djece s roditeljem, navodi dječje reakcije: bespomoćnost jer je dijete kapituliralo, ustrašenost, ljutnju, depresivnost, tugu, okrivljavanje sebe, zdravstvene tegobe (najčešće glavobolje i trbobolje), skrivanje ljubavi za odsutnog roditelja, nesigurnost, pad školskog uspjeha.

U poglavlju 16, Aktivno reagiranje djece pri ometanju odnosa djece s roditeljem, navodi da mnoga djeca reagiraju istodobno i pasivno i aktivno, na sljedeće načine: aktivno pomaganje roditelju s kojim dijete živi jer je ovaj ‘bespomoćan’, manipuliranje radi dobivanja određenih stvari ili prava, izazivanje osjećaja krivnje u roditelja s kojim ne živi, privlačenje pažnje ekstremnim ponašanjima, dijete vodi bitke za skrbništvo time da je prema svakom roditelju onakvo kakvo ono misli da taj roditelj želi da ono bude, dijete biva kažnjavano, jer ne prihvaća ograničenja kontakata koja postavlja roditelj s kojim živi, dijete biva otuđeno – puno mržnje prema roditelju s kojim ne živi i ne želi s njim kontaktirati.

U poglavlju 17, Mijenjanje djeteta, opisuje promjene u djeteta navodeći da: sjećanja na roditelja kojem se ometa ili spriječava kontakt to više nestaju što je dijete mlađe, starija djeca bolje pamte, neka djeca razvijaju fantazije o odsutnom roditelju koje s vremenom mogu postati sjećanja. Poziva se na Dr Grief i Hager, 1992, koji su našli da što je dulje dijete odvojeno od jednog roditelja, a bez pozitivnoga objašnjenja za to, to više problema ima. Prema izjavama osoba kojima je spriječavan kontakt s roditeljem, to spriječavanje kontakta imalo je ‘trajan negativan utjecaj na njihove živote’. Autor navodi da kad odrastu, djeca uvijek, čak i sa nasilnim roditeljem, žele popraviti odnos. Nažalost, štetu je teško nadoknaditi. U slučajevima pokušaja otuđivanja, ova djeca, kad odrastu, proživljavaju strašnu srdžbu prema roditelju s kojim su živjela. Ponekad tako snažnu da to uopće ne mogu oprostiti. Autor smatra da je bitno da se roditelj kojem se onemogućavaju kontakti uporno ‘mota u blizini’ dok dijete ne dozrije.

U VI. dijelu knjige, pravna pitanja, kroz poglavlja 18 i 19, govori o pravnom sustavu i izboru odvjetnika pri čemu je važno imati dobrog, iskusnog odvjetnika koji dobro poznaje obiteljsko pravo i promptno reagira.

U VII. dijelu knjige, ostali sudionici, kroz poglavlja 20 do 22, opisuje i obrazlaže ostale sudionike u ometanju odnosa djeteta s roditeljem s kojim ne živi.

U poglavlju 20, Motivi za sudjelovanje, opisuje pet najčešćih tipova motiviranih za sudjelovanje u ometanju odnosa djeteta s roditeljem: dobronamjerni koji vjeruju da su na ‘pravoj’ strani i da pomažu djetetu, željni moći koji imaju vlastite razloge i potrebu za kontrolom drugih, kreatori kaosa koji lako prepoznaju lako ranjive, sadistički umješači koji uživaju u tuđoj patnji, prestrašeni koji se boje posljedica koje bi morali snositi ako ne bi sudjelovali.

U poglavlju 21, Uobičajeni sudionici, navodi rodbinu, prijatelje, znance, roditelje druge djece i nove partnere.

U poglavlju 22, Profesionalni sudionici, autor navodi da je nažalost, istina sljedeća: Danas nema znanstvenih dokaza koji određuju tko će najvjerojatnije biti podobniji roditelj da dijete živi s njim niti kakav treba biti najbolji raspored kontakata. Temeljem toga, vještak mentalnog zdravlja koji obavlja vještačenje i daje mišljenje, više je pod utjecajem vlastitih predrasuda nego bilo kojeg znanstvenog istraživanja. Smatra da bez pomoći čvrstih znanstvenih dokaza, stručnjaci mentalnog zdravlja riskiraju napraviti ozbiljne pogreške u svojim vještačkim mišljenjima o tome s kojim roditeljem dijete treba živjeti. Štoviše, kad se radi o terapiji koja bi trebala pomoći u slučajevima ometanja kontakata, nema znanstvenih dokaza koji bi ukazivali na to da stručnjaci mentalnog zdravlja mogu uspješno pomoći u rješavanju problema ometanja kontakata.

U VIII. dijelu knjige, kako se nositi s ometanjem ODNOSA, kroz poglavlja 23 do 27, roditeljima daje savjete o tome kako pomoći djeci i sebi u slučajevima ometanja.

U poglavlju 23, Kontrola emocija, opisuje najčešće emocije, kao što su tuga, ljutnja, potreba za osvetom, depresija, mržnja i daje savjete kako ih kontrolirati, smatrajući da je vrijeme na strani roditelja kojem se ometa odnos. Savjeti su: shvatite situaciju, imajte vjere u odnos s vlastitim djetetom, imajte strpljenja, kontrolirajte porive za osvetom, ne dozvolite da vas situacija preuzme, dobro se skrbite za sebe. Kako bi ovo postigli, roditelji moraju imati jasan plan koji vodi cilju kvalitetnog odnosa s djetetom, mogu se uključiti u grupe podrške, tražiti profesionalnu pomoć i sve vrijeme njegovati ‘kraljevske manire’, tj. biti što plemenitiji, velikodušniji, kooperativniji i razumniji.

U poglavlju 24, Kako s djecom, daje savjete o tome kako pomoći djeci, savjetuje pokazivanje ljubavi i odanosti, iskrenih osjećaja, makar to bila i tjeskoba. Dijete mora imati priliku plakati s vama ako treba. Nikako se ne smije napadati drugog roditelja, osim kad u nekim slučajevima, posebice kad se radi o Sindromu zlonamjernog roditelja, može biti potrebno djetetu pokazati sudsku odluku. Npr. Djetetu je mozak ispran protiv oca. Sud dodjeljuje dijete ocu i odlučuje da neće imati kontakte s majkom dok se ona ne podvrgne psihijatrijskoj procjeni i tretmanu. Otac ima velike poteškoće u pomaganju djetetu da uvidi da su djetetovi stavovi utemeljeni ne na činjenicama već na ispiranju mozga. Nakon puno neuspjeha drugim metodama, otac je odlučio djetetu dati da pročita sudsku odluku gdje se dokumentiraju napori ispiranja mozga koje je majka uložila. Ovome je djetetu sve napisano ‘crno na bijelo’ pomoglo, no takvi se postupci smiju koristiti samo u posebnim okolnostima.

U poglavlju 25, Kako s ostalima, autor opisuje odnos s vlastitim i s odvjetnicima drugog roditelja, te savjetuje najveću kooperativnost i poštovanje prema odvjetnicima drugog roditelja koje vaš vlastiti odvjetnik dopušta. Također navodi da se moć suca u sudnici ne smije zanemariti ni u jednom trenutku. Stoga se ne smije u sudnici lupati šakom o stol, vikati niti prijetiti. Ali se smije pokazati osjećaje, dati svoj iskaz kad dođe čas i dogovarati sa svojim odvjetnikom na unaprijed dogovoreni način. Iskazi drugog roditelja i odvjetnika ne smiju se uzimati osobno, već se na njih treba osvrnuti u vlastitom iskazu.

Autor također savjetuje stalni kontakt s učiteljima i trenerima, kao i liječnikom djeteta, ako je potrebno i s ravnateljem škole. Ako sa školskim osobljem ne možete uspostaviti kontakt, možda će biti potrebno tražiti pomoć od Upravnog vijeća škole ili Gradskog ureda za školstvo.

U poglavlju 26, Kako s različitim metodama ometanja kontakata, autor savjetuje ne uključivanje u ‘igru’, već uporno iznalaženje i nuđenje razumnih rješenja, uz, ako je potrebno i pomoć odvjetnika i suda.

U poglavlju 27, Kako s teškim metodama ometanja kontakata, autor savjetuje da naučite o problemu što više možete te pokretanje sudskog postupka uz dobrog odvjetnika, gdje se, ako imate sreće, stvar može riješiti. Također savjetuje upornost u održavanju odnosa s djetetom makar i kroz minimalne kontakte, čuvanje djetetovih stvari i kutka, jer ne treba zaboraviti da imate zajedničku budućnost s djetetom te opetovano savjetuje sustavnu brigu za sebe.

U IX. dijelu knjige, završni komentari, kroz poglavlja 28 i 29, autor se bavi znanstvenim i društvenim pitanjima u vezi s problemom ometanja odnosa djeteta s roditeljem.

U poglavlju 28, Znanstvena pitanja, naglašava važnost istraživanja, kako ne bismo odlučivali temeljem mišljenja, jer mišljenja mogu biti kriva, a istraživanja utvrđuju činjenice. Ova bi istraživanja trebala biti temeljena na objektivnim mjerenjima na kojima bi se zasnivao klasifikacijski sustav (dijagnoza). Posebno bi trebalo istražiti posljedice ometanja kontakata i organizirati prevenciju ometanja odnosa djece s roditeljem, a prevencija je krajnji cilj svakog područja koje se bavi zdravljem. Prvo je potrebno pronaći način kako točno mjeriti ometanje kontakata te zatim odrediti tipove ometanja i obrasce, kao i istražiti uzroke. Zatim je potrebno testirati programe prevencije, zato što je prevencija uvijek jeftinija nego liječenje.

U poglavlju 29, Društvena pitanja, navodi da postoji nedostatak javne svijesti o problemu. Također kao društveno pitanje navodi spolnu diskriminaciji te članak o spolnoj diskriminaciji u pravnom sustavu iz 1992. u Georgia State University Law Review. Ovdje su samo neki od rezultata do kojih su došli u svojem istraživanju: prvo, neke očeve se diskriminira ako djeca ne žive s njima tako da, nakon što su bili u potpunosti uključeni u podizanje djece, sad imaju kontakte svaki drugi vikend; drugo: ponekad se nasilnost muškaraca prema ženama i djeci ne uzima u obzir pri donošenju odluka o kontaktima; treće: izgleda da sud primjenjuje zakon dosljednije kad se radi o doprinosu za uzdržavanje nego kad se radi o pravu djeteta na oba roditelja; četvrto: roditelj koji ometa kontakte često poteže neplaćanje doprinosa za uzdržavanje od strane drugog roditelja, s razlogom ili bez razloga; konačno, preseljenje djeteta bez dozvole jednog od roditelja je još jedno područje potencijalne diskriminacije.

Autor razmatra neefikasnost sustava koja dijelom rezultira i iz složenosti problema. Navodi da neki roditelji potroše bogatstvo da bi imali kontakte sa svojom djecom i pita je li to u redu kad mu je takvo pravo zakonom garantirano. Smatra da sudske odluke o kontaktima moraju biti vrlo precizno i jasno specificirane. Društvenim pitanjem smatra i to da je problem vrlo skup, u što se ne ubraja bol i patnja te izgubljena produktivnost roditelja kojem se spriječava neometani kontakt s djetetom.

Sva zahvalnost britanskim kolegama na ovoj hvalevrijednoj inicijativi. Ponosni smo da je upravo naša Udruga pozvana biti među prvim članicama Europske mreže. To znači da smo na dobrom putu ma koliko malim i sporim koracima išli prema zajedničkom cilju. Zajednički cilj je postići da razvod roditelja ne bude razvod od djeteta, da dijete ima najbolje od oba roditelja i punu svijest svih uključenih i cijelog društva da se roditeljstvo ne može i ne smije razvesti, što se, nažalost prečesto događa, ma koliko mi o tome šutjeli.

… zato što podrška svim članovima obitelji, zajedno i pojedinačno, vodi zadovoljenju ‘najboljeg interesa djeteta’…

Pozivamo mame, tate, bake, djedove, tete, stričeve, ujake…, stručnjake i volontere ― pomozite nam u nastojanju da djeca razvedenih roditelja dobiju ono što je za njih najbolje ―

…’Najbolji interes djeteta’ je provoditi redovito i što je moguće više vremena sa svakim od roditelja i s njihovim širim obiteljima ― najbolji roditelj su oba roditelja.

I think that the work you are doing is wonderful and your call for services to be “gender aware, accessible, empathic and empowering” is absolutely right. The Centre for Separated Families is, like you, trying to bring about changes so that support isn’t provided to just one parent. We have been working hard at this for 10 years but very little has changed.

I am delighted that we are in contact and I will send you any information that arises from the meeting. I hope also that we will be able to meet in the future.

My very best wishes to you and everyone at Udruga Dijete-razvod

Representative of Putting Children First

because supporting the whole family brings better outcomes for children…

Razvod unosi mnoge promjene u vaš život s kojima se nije uvijek lako nositi. Možda ste ljuti, ogorčeni, uvrijeđeni, duboko uvjereni da su baš vaši oni pravi razlozi za takve osjećaje. Često su ti osjećaji uzajamni. Ipak, svojeg ste partnera sami odabrali, djeca za to nisu odgovorna pa ne trebaju snositi niti posljedice.

Vodič pogledajte u PDF-u:

Vodič za roditelje u razvodu – A dijete? (PDF, 700 KB)

Osim toga, vjerujemo da će knjiga biti od pomoći stručnjacima, jer je ovo prva takva knjiga u nas. Nadamo se da će potaknuti istraživanja o tome koliko je otrov razvoda u nas na djelu, odnosno koliki broj djece tokom i nakon razvoda izgubi kvalitetan kontakt s drugim roditeljem, kao i istraživanja o posljedicama emocionalnog i psihičkog zlostavljanja djece koje gotovo uvijek provode oni koji imaju osjećaj da imaju neograničenu moć vladati tuđim sudbinama.

Također se nadamo i da će povećati osjetljivost zakonodavca i institucija sustava za ovo zanemareno područje djelovanja i da će djelovati – jer ne djelovanje kad je djelovanje potrebno često dovodi do jednako pogubnih posljedica kao i namjerno nanošenje zla.

Jedan primjerak knjige s posvetom prevoditeljice čeka dobitnika u našoj Udruzi. Potrebno je  Udruzi napisati mail sa svim podacima (ime, prezime, fiksni broj telefona) i potrebno je biti prvi!

Želimo svima sretne blagdane

Vaša Udruga Dijete-razvod

Odlučili ste se razvesti. Koji je prvi korak u odnosu na dijete? Dogovoriti se o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, o kontaktima i doprinosu za uzdržavanje djeteta.

1. Ako se ne možete dogovoriti, što trebate prvo učiniti?

2. Kome trebate upućivati dopise (molbe, pisane
zahtjeve): Sudu ili Centru za socijalnu skrb (u daljem
tekstu Centar)? Što točno kome?

3. Kako CZSS bilježi usmene zahtjeve stranaka, tj.
trebate li sve podastrijeti u pisanom obliku?

4. Što trebate tražiti od Centra izravno i na koji način?

5. Trebate li tražiti nešto od Centra preko Suda (npr. da
se roditelje uputi na partnersku terapiju)?

6. U kojoj situaciji je potrebno uputiti i koji dokument
‘Sudu na znanje’? Što to znači i koje posljedice ima?

7. Koje pravno obvezujuće mjere, s obzirom na zaštitu
najboljeg interesa djeteta ima pravo i/ili obvezu
donijeti Centar, a koje Sud? U kom roku?

8. Što možete i trebate učiniti ako se drugi roditelj tih mjera ne pridržava?

9. Koji stručnjaci rade obradu roditelja i djeteta u Centru?

10. Obavlja li Centar kompletnu procjenu oba roditelja i
što ona uključuje?

11. U kojem se roku o toj procjeni izvješćuje i koga?

12. Kako i temeljem kojih kriterija podobnost roditelja
procjenjuje Socijalni radnik? U kojem se roku dostavlja izvješće? Kome?

13. Kako i temeljem kojih kriterija podobnost
roditelja procjenjuje Psiholog? U kojem se roku dostavlja izvješće? Kome?

14. Što u timu Centra radi Pravnik?

15. Što mora pisati u obrazloženju preporuke Centra koja se šalje Sudu?

16. Imaju li roditelji temeljem spola različita prava da
dijete živi s njima nakon razvoda? Ako da, koja?
U kojim slučajevima?

17. Primjenjuju li Centar i Sud jednak postupak prema oba
roditelja?

18. Imaju li Centar i Sud mehanizme utvrđivanja manipulacija djetetom od strane jednog ili oba roditelja?

19. Može li tim Centra pozvati dijete na razgovor? U kojim slučajevima?

20. Koje dobi može biti dijete koje je pozvano na
razgovor?

21. Iz čega se sastoji razgovor s djetetom?

22. Pita li se dijete određene dobi (koje?) direktno s kim
želi živjeti?

23. Moraju li oba roditelja biti nazočna na razgovoru
djelatnika Centra s djetetom? Ako da, tko ih
izvještava o vremenu i mjestu razgovora?

24. Što ako je vaš partner odveo dijete sa sobom iz
zajedničkog doma, a bez dogovora s vama?

25. Što ako vas je partner izbacio iz zajedničkog
kućanstva zadržavši dijete?

26. Što ako vaš partner ograničava ili spriječava
vaše kontakte s djetetom?

27. Što ako vas partner ocrnjuje i nastoji dijete
otuđiti od vas?

28. Što ako vas obitelj vašeg partnera ocrnjuje?

29. Što ako vas partner i/ili njegova obitelj
verbalno i/ili fizički napadaju pred djetetom?

30. Kako Centar može pomoći ako vaš partner
spriječava vaše kontakte s djetetom i u kom
roku je to dužan učiniti? Što vi trebate učiniti
da bi Centar to poduzeo?

31. Ima li Centar podatke o tome koji postotak
djece nakon razvoda izgubi kontakt s jednim
roditeljem? Pomaže li Centar u tim slučajevima?
Kako?

32. Što ako vaš partner zdravstveno zanemaruje dijete?

33. Što ako vaš partner obrazovno zanemaruje dijete?

34. Što ako je vaš partner ovisnik?

35. Što ako je vaš partner nasilnik?

36. Što ako vaš partner neredovito uplaćuje ili odbija

uplaćivati doprinos za uzdržavanje djeteta

37. Koje mjere (nadzora, obiteljske ili druge terapije i sl.) ima pravo izreći Centar? U kojim slučajevima? Jesu li one obvezujuće? Što ako se netko ne pridržava tih mjera?

38. U kojim slučajevima Sud donosi odluku o vještačenju?

39. Tko vještačenje plaća, koliko traje i koji je pritom postupak prema vama i djetetu?

40. Imaju li sudski vještaci mehanizme utvrđivanja manipulacija djetetom od strane jednog ili oba roditelja?

41. Što sve o djetetu, vama i drugom roditelju mora sudski vještak uzeti u obzir pri obradi?

42. Što mora pisati u nalazu sudskog vještaka?

43. Koja je uloga zdravstvenih ustanova?

44. Koja je uloga odgojno obrazovnih ustanova?

45. Koja je uloga MUP-a?

46. Koji je protokol o postupanju policije kada dijete
svjedoči obiteljskom nasilju?

47. Kojim se sve institucijama možete obratiti radi
zaštite prava djeteta i vaših?

48. Tko vam u institucijama sustava može dati pravni
savjet o zaštiti najboljeg interesa djeteta?

49. Što je to najbolji interes djeteta?

- U psihoemocionalnom smislu?
- U zdravstvenom smislu?
- U obrazovnom smislu?
- U socijalnom smislu i smislu sustava vrijednosti?
- U materijalnom smislu?

50. Koji su kriteriji za određivanje koji je kvalitetniji roditelj? Jesu li to sljedeći:

* Onaj koji ima bolji plan roditeljstva?
* Koji može omogućiti kvalitetniju zdravstvenu brigu?
* Koji može omogućiti kvalitetniji obrazovni plan?
* Koji se zna brinuti za djetetove dnevne rutine?
* Koji nikad ne ocrnjuje drugog roditelja i ne izražava svoju ljutnju pred djetetom, tj.koji potiče dijete na što više kontakata, ljubav i poštovanje prema drugom roditelju i njegovoj široj obitelji?
* Koji se tokom i nakon razvoda ne bavi bivšim partnerom / partnericom već djetetom?
* Koji djetetove potrebe stavlja ispred svojih (npr. potreba djeteta za kontaktom s drugim roditeljem).
* Koji još?
o ………………………………
o ………………………………
o ………………………………
o ……………………………….
o ……………………………….