-         13-13:05 Pozdrav i uvod

-         13:10-14:15 Uvodničari:

-         First Secretary of the Embassy Mrs. Therese Aalberg,

-         Pravobraniteljica za djecu, gđa Mila Jelavić,

-         Savjetnica Pučkog pravobranitelja, gđa Nikica Franić,

-         Prof. dr sc. Marina Ajduković, članica Savjetodavnog vijeća Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i sudaca za djecu i mladež, profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu

-         Psihijatar Poliklinike za djecu Grada Zagreba, Dr Domagoj Štimac, sa subspecijalizacijom iz dječje psihijatrije,

-         Predsjednica Udruge socijalnih pedagoga, Tina Peraica, prof.

- 14:15 – 15:30 Diskusija i zaključci

Konsekutivno prevođenje, po potrebi, Prof. dr sc. Tanja Bukovčan

Moderator: Asenka Kramer, prof.

Pitanja će nazočni postavljati u pisanom obliku, kako se ne bi ponavljala.

Bila bi nam osobita čast ako biste svojom nazočnošću i prijedlozima mogućih rješenja pridonijeli kvaliteti ovog okruglog stola.

Rationale

11. ožujka 2011. smo održali Tribinu – Okrugli stol na kojem je iznesena problematika s kojom se u zaštiti prava djeteta na obitelj susreću institucije uključene u zaštitu prava djeteta. Zaključak je bio da stanje prava djeteta na cjelokupnu obitelj nakon prekida obiteljske zajednice u RH nije dovoljno zaštićeno te se predlaže osnivanje međuresornog tijela koje bi koordiniralo i pratilo rad institucija u ovom osjetljivom području. Nakon Okruglog stola, uputili smo zamolbe za sastanak svim relevantnim institucijama, no bez rezultata. Tek je na sastanku kod Predsjednika Ive Josipovića koji je održan 05.10.2011., dogovoreno da će Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi oformiti predloženo međuresorno tijelo te da će žurno pristupiti izradi Protokola o zaštiti prava djeteta tijekom i nakon prekida obiteljske zajednice te u slučaju konfliktnog razvoda i 11. listopada 2011. je održan preliminarni sastanak u Ministarstvu.

Idealna je situacija kad nema sukoba roditelja i kad su se roditelji pri prekidu obiteljske zajednice u stanju dogovarati u najboljem interesu djeteta te kad se u takvim slučajevima od institucija i ne traži nikakva intervencija već samo službena potvrda postojećeg pozitivnog stanja. Nažalost, broj takvih slučajeva manji je od onih gdje dolazi do kršenja prava djeteta na obitelj kad je djelovanje institucija prijeko potrebno.

Kad se roditelji nisu u stanju dogovarati, djelovanje institucija obveza je svih uključenih djelatnika. Broj slučajeva kršenja prava djeteta na cjelokupnu obitelj prijavljenih institucijama (centri, policija, sud, DO), iako je znatan, samo je vrh ledenog brijega. Mnogi roditelji koji ne žive s djetetom i ne uspijevaju čak ni stupiti u kontakt s djetetom nakon nekog vremena odustaju, smatrajući svako nastojanje beznadnim, prihvaćajući stanje nesudjelovanja u životu svojeg djeteta, iako je za kvalitetno odrastanje djeteta opsežno vrijeme s oba roditelja i stalna dostupnost oba roditelja uvjet zdravog odrastanja. Nažalost, naputke da trebaju odustati, na manje ili više otvoreni način, često dobijaju i od djelatnika svih uključenih strana, pa i od svojih pravnih zastupnika.

Davanje važnosti djetetu, kontrola gotovo neograničene moći nad djetetom koju ima roditelj s kojim dijete živi, podrška i osnaživanje roditelja s kojim dijete ne živi za brigu o djetetu i opsežno provođenje vremena svakog od roditelja s djetetom usprkos prekidu obiteljske zajednice, borba s predrasudama i uklanjanje diskriminacije, ujednačavanje pozitivne prakse centara za socijalnu skrb, stručnjaka mentalnog zdravlja i sudske prakse svakako bi pomogli u rješavanju značajnog problema našeg društva.

Okrugli stol pruža priliku za kvalitetnu razmjenu primjera dobre prakse, gdje su institucije sustava uspjele sačuvati djetetu cjelokupnu obitelj usprkos manjeg ili većeg sukoba roditelja, bit će dragocjeni doprinos dobrobiti djece u RH i boljem uvidu stručnjaka i javnosti u optimističnija rješenja od onih kojima svakodnevno svjedočimo. Okrugli stol organizira se u sklopu programa ‘Razvedeno’ dijete, uz potporu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba.

Pozvali smo predstavnike:

Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi

Policijske akademije

Obiteljskog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu

Centre za socijalnu skrb Grada Zagreba i Obiteljski centar

Psihološku komoru

Hrvatsku udrugu socijalnih radnika

Koordinaciju udruga za djecu

Sve Saborske klubove

Sve Parlamentarne stranke

Dolazak su nam do danas, 19.11.2011. potvrdili:

Voditeljica Odsjeka za djecu Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, gđa Jasminka Brstilo,

Ravnateljica sigurne kuće Duga, gđa Željka Barić,

Predsjednica Koordinacije udruga za djecu, gđa Goranka Hitrec,

Predstavnica Hrvatskih laburista, gđa Tamara Reček

Zbog kvalitetnih izlaganja uvodničara i diskusije za koju smo sigurni da će biti fokusirana i na korist djece, dođite i Vi i iznošenjem primjera dobre prakse  pomozite ostvarenju plemenitog cilja:

ZAŠTITI PRAVA NAŠE DJECE NA NESLUŠANJE RUŽNIH STVARI O RODITELJU I DRUGIM ČLANOVIMA OBITELJI, NA STALNU DOSTUPNOST I ŠIROKE KONTAKTE S OBA RODITELJA, NA SKRB ZA ZDRAVLJE I OBRAZOVANJE OBA RODITELJA, NA BOGATSTVO DVA DOMA, NA PRAVO DA MOGU VOLJETI OBA RODITELJA, NA LJUBAV SVIH TETAKA I TETA, STRINA I STRIČEVA, UJNI I UJAKA, SESTRIČINA I BRATIĆA I, NARAVNO, BAKA I DJEDOVA.

Sudsko rješenje Općinskog suda, naš br. 002 http://www.scribd.com/doc/62751491 navodi da će dječaci živjeti s majkom zbog stabilnosti okoline, međutim je u tu okolinu majka djecu preselila kad se odlučila razvesti, pa izgleda da to djeci nije posebno naškodilo. Zanimljivo je kako sud navodi incident kad je jedan od dječaka plakao i nije htio ići majci,  te  se to ponašanje djeteta tumači kao loše očinstvo, ali se to nije ponovilo.  I zanimljivo je da će proljetne praznike roditelji dijeliti tek kad dječaci krenu u školu, ali ne i dok su u predškolskoj dobi, čemu nikako ne uspijevamo uvidjeti svrhu. Ovo je primjer presude gdje je stranka u postupku sutkinja suda u istom mjestu. Presuda je dobar primjer jasno napisane presude, ali je loš primjer raspodjele vremena (premalo, 24% u cijeloj godini, ali samo 14% tijekom školske godine s roditeljem s kojim ne žive, a očigledno razmjerno ni malo vremena kad bi roditelj bio zaista uključen u aktivnosti djeteta – sve su vikendi i praznici) i loš primjer raspodjele odgovornosti roditelja za odnos djece s roditeljem s kojim ne žive. Bilo bi u redu da po dijete, zbog udaljenosti, uvijek dolazi onaj roditelj kojemu dijete ide – djeca bi imala bolji osjećaj jer ih nakon vožnje od nekoliko sati ni jedan roditelj ne bi ostavljao, a i roditelj koji trpi velike troškove zbog toga, ne bi bio viktimiziran. Osim toga, pitamo se: Zašto roditelj s kojim djeca ne žive ne može djecu preuzeti već u srijedu ili četvrtak, kad djeca još ne idu u školu? Zašto djeca s tim roditeljem nemaju tri vikenda mjesečno? Što je s petim vikendom u mjesecu (u 2011.  siječanj, svibanj, srpanj i listopad imaju po pet vikenda)?

Troškove putovanja i kontakata min. 2000 Kn mjesečno presuda ignorira te taj trošak ostaje na tuženom dakle ocu ako želi viđati djecu . Sud je procjenio ukupne potrebe djece u dobi 5 i 4. god na 5000 Kn dakle ukupno 10000 Kn za 2 djece. Čl.233 Obz je primjenjen na način kao da otac ne kontaktira s djecom iako je u predmetu vidljivo da redovito kontaktira, ali mu je određeno da plaća 5000 Kn mjesečno, a kao protuvrijednost od preostalih 5000 Kn se priznaje rad, njega i skrb koju čini majka oko djece. Sad ćemo malo tu računicu prema Čl. 233 koji suci različito tumače, razraditi kako bismo pokazali sav apsurd ovakve presude. Slična se analiza može primijeniti i u drugim presudama koje se pozivaju na ovaj članak, pa ga u rješenjima koja slijede nećemo komentirati, a evo kako je to u ovom slučaju: Kad se ukupni iznos od 60.000Kn godišnje obveze doprinosa za uzdržavanje djece podijeli na 9 mjeseci koliko su zapravo djeca s majkom, onda je doprinos oca za svaki taj mjesec oko 6.660 Kn, plus oko 2.500  Kn mjesečno troškova prijevoza, što je 9.160 Kn mjesečno kroz 9 mjeseci godišnje, tj. ukupno 82.440 Kn godišnje. Otac kroz tri mjeseca koliko su djeca s njim pridonosi i rad i brigu i novčana sredstva, što bi, po ovakvoj procjeni suda, bilo još 30.000 Kn, što onda oca tereti s 112.440 Kn godišnje. Kroz sve to vrijeme majka pridonosi s 9 mjeseci x protuvrijednost od 5.000 kn, pa je to 45.000Kn.

U konačnici, ovakva je presuda štetna upravo za djecu, jer je u većini slučajeva roditelj koji je izložen ovakvom financijskom opterećenju prisiljen odustati od kontakata, što je štetno za djecu. Da se vodi računa o djeci bio bi red u skladu s troškovima oko ostvarivanja kontakata umanjiti doprinos za uzdržavanje, koji u ovom primjeru od 5000 Kn nadmašuje realne potrebe djece što, zanimljivo, priznaje i sam sud koji je do datuma presuđenja uvažio doprinos od 3000 Kn. Djeca u toj dobi su izašla iz pelena, pa su se njihove potrebe umanjile, no sud navodi da su se povećale da bi opravdao ovo drastično povećanje sa 3000 na 5000 Kn, ali ne navodi kako.

Sljedeća su dva sudska rješenja naš br. 003 i 004, povezana – jedno je rješenje Općinskog http://www.scribd.com/doc/62752864 i, a jedno Županijskog http://www.scribd.com/doc/62753343 suda. Nema razloga za ograničavanje vremena koje bi dječak provodio s ocem (smanjene roditeljske sposobnosti, alkoholizam i sl.). Dječak oca viđa dva puta tjedno poslije podne i svakog drugog vikenda od subote ujutro do nedjelje pod večer, nakod dugog perioda kad ga je viđao samo dva puta tjedno poslije podne. Ovo je dobar primjer jasnog rješenja i loš primjer raspodjele vremena – roditelji žive u blizini i nema nikakvog razloga niti je u najboljem interesu djeteta da dječak predškolske dobi provodi s ocem ukupno 10% vremena mjesečno, osim neznanja suca što je zaista najbolji interes djeteta. Prijedlog ’stručnjaka’ je dokaz kao i svaki drugi i sudac je dužan procijeniti njegovu valjanost i utemeljenost. Zašto majka ne dolazi po dijete kad ga preuzima, jednako kako otac ide po dijete kad ga on preuzima? Posebna je zanimljivost rješenja 004 detaljnost potrebnih uplata, koje su naknadno nastale kao razlika, jer je kroz cijeli period otac uplaćivao doprinos za uzdržavanje djeteta prema prethodnom rješenju toga istoga suda. Ovako detaljno nikad još nismo vidjeli da se definira djetetovo pravo na obitelj, odnosno na oba roditelja. Čak je i uspješnost tužitelja i tuženika u sporu izračunata u postocima, ali ocu nije priznata kupnja odjeće zato što se za tu kupnju nije dogovorio s majkom.  Istodobno se zahtjev oca za povećanjem vremena koje bi dijete s njim provodilo odbija bez ikakve utemeljenosti jer je prošlo ‘tek sedam mjeseci od odluke kojom su povećani kontakti.’ Ne znamo koji je znanstveni ili stručni rad utvrdio da je sedam mjeseci premalo vremena, i kako je za pet-godišnje dijete štetno da koji dan više provede s ocem ‘izvan sigurnosti doma gdje živi s majkom’. Djeca te dobi idu s vrtićem na zimovanja i ljetovanja, najnormalnije. Također, potpuno je, s obzirom na činjenicu da je otac zaposlen u državi sa preko 300.000 nezaposlenih, što je samo po sebi uspjeh, osim toga je državni službenik pa mu nisu dostupni svi načini zarade, komentar sudaca sudskog vijeća Županijskog suda nerealan i zlonamjeran: ‘Stoga nije osnovan navod u žalbi tuženika da je dosuđeni iznos previsoko utvrđen (28% od ukupnih mjesečnih prihoda), budući da je tuženik radno sposoban, a iz spisa ne proizlazi da bi imao neke zdravstvene tegobe koje bi ga onemogućavale u nalaženju dodatnog izvora prihoda…’ (str. 3 rješenja Županijskog suda, pasus 1) Ovo je dobar primjer jasnog rješenja i loš primjer nedostatka uvida u materijalne prilike čovjeka koji živi od skromne plaće, koji je istodobno i podstanar te istog takvog nedostatka uvida u stvarne prilike u Hrvatskoj. Istodobno, ovo rješenje pokazuje potpuno nepoznavanje potreba djeteta da ima oba roditelja u što većem obimu i da ga ni jedan roditelj nikad ne ostavlja.

Sudsko rješenje Općinskog suda, naš br. 005, http://www.scribd.com/doc/62753756 propisuje prvo doprinos za uzdržavanje, sasvim jasno. Zatim određuje susrete dječaka s ocem ’svake subote od 10 sati na način da ga otac preuzima i vraća ispred glavnog ulaza u trgovački centar X. te svake srijede od 15.30 do 19.00 sati…’ Ovo sa srijedom nam je jasno, no subota je misterij. Otac nema ograničenja roditeljskih sposobnosti. Istina, rješenje navodi da je sud odredio minimalne kontakte te da se ‘isti mogu i moraju’ češće održavati, prema dogovoru roditelja, dok je istodobno jasno i to da su roditelji i išli na sud upravo zato što imaju poteškoća u dogovaranju. Pa se susreti održavaju puno manje od rješenja.  Za ostale zanimljivosti, pročitajte rješenje. Ovo je dobar primjer kako se loše i nejasno može napisati sudsko rješenje koje postaje temelj dodatnog sukoba među roditeljima. Kakvo je to pravno i sudačko znanje koje nitko ne razumije? Postotak raspodjele vremena ne možemo izračunati jer se prema rješenju uopće ne može zaključiti koliko vremena dijete smije biti s roditeljem s kojim ne živi. S druge strane, svaki roditelj dolazi po dijete, i to je dobro.

Sudsko rješenje Upravnog suda naš br. 006 http://www.scribd.com/doc/62753986 rješava spor zbog kršenja prava stranke na pristup informacijama – spisu u CZSS.  Ovo je dobar primjer jasnog rješenja koje je napisano tako da štiti prava koja građanima garantira zakon.

Sudsko rješenje naš br. 008 i 007 bit će objavljeni po pravomoćnosti.

Sudska rješenja naš br. 009 i 010.  Rješenje Općinskog suda http://www.scribd.com/doc/62893260, predviđa susrete djevojčice s ocem tijekom zimskih i ljetnih praznika, ali proljetni praznici, koji u pravilu traju oko 10 dana, nisu spomenuti.  Rješenje ne spominje da je prijedlog oca (točka IV. rješenja) ovakve susrete predložio tek nakon što je doživio nasilje u nazočnosti djeteta, a od strane člana majčine obitelji, što je sudu i dokumentirao, međutim je sud propustio razmotriti te dokaze. Prije toga je otac predlagao da dijete živi s njim, a s majkom održava široke kontakte, s tim da bi majka dolazila po dijete, ali bi i otac dolazio po dijete kad treba ići njemu. Raspravni sudac nije saslušao stranke i nije zaključio glavnu raspravu, te nije cijenio da je majka prekršila dogovor zapisan na sudski zapisnik. Sudac žurno nakon gotovo tri godine od početka postupka donosi rješenje bez zaključene glavne rasprave, temeljem sudskih zapisnika s ročišta koja je suprotno zakonu vodila sudska savjetnica. U rješenju ne piše da je ovršno, ali se poziva na Ovršni zakon te da se radi ‘osiguranja nenovčanih tražbina može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja’, temeljem čega je kasnije i doneseno Rješenje o ovrsi.

Zanimljivo je da stručnjakinja, psihologinja CZSS predlaže da ‘je zbog procesa identifikacije djeteta s roditeljem istog spola, koja započinje između 5. i 6. godine, predloženo da dijete živi s majkom, a sa ocem održava redovite susrete i druženja. Dijete, nakon što je s ocem živjelo u kontinuitetu 18 mjeseci, viđa oca manje vremena od onoga koliko sudsko rješenje propisuje. Možda se to događa zbog pokušaja utjecaja na sud kreiranjem situacije reduciranih kontakata, budući da roditelj s kojim dijete živi vodi novi izvanparnični postupak u svom mjestu, kojim, uz podršku nadležnog CZSS koji smatra da su kontakti djeteta s roditeljem s kojim ne živi preopširno određeni, zahtijeva smanjenje obima kontakata.

Ni majka ni otac nemaju ograničenja roditeljskih kompetencija. Ovo je rješenje dobar primjer raspodjele vremena u cilju zaštite prava djeteta na oba roditelja (cca 33-34% s roditeljem s kojim ne živi). Nažalost je možda jasnoća rješenja upitna – zašto bi inače nadležni Centar za socijalnu skrb izrijekom smatrao rješenje nejasnim i podložnim različitim tumačenjima roditelja, tj. podržava tvrdnje majke da tijekom ljetnih praznika koji traju gotovo tri mjeseca, dijete s  roditeljem s kojim ne živi, osim 30 dana praznika, nakon što s njom provede još 30 dana praznika, preostali dio ljeta nema prava na susrete s ocem. Također je primjer loše prakse da rješenje ne navodi da roditelj koji preuzima dijete dolazi po dijete, čime je teret troškova od cca 2.500 kuna za gorivo i cestarinu, potpuno prevaljen na oca, a prvenstveno bi za dijete bilo dobro da ga uvijek preuzima roditelj kojemu ide.

Rješenje Županijskog suda http://www.scribd.com/doc/62893501 površno i neistinito navodi više nečinjenica, no, zbog ograničenog ćemo prostora navesti samo primjer: otac nije pozvan uplatiti predujam za vještačenje, što je u suprotnosti onomu što sudac navodi, a što je sudac vrlo lako mogao provjeriti uvidom u spis. Temeljem više takvih nečinjenica, može se izvući zaključak da sudac nije proučila spis već je iz nama neznanih razloga samo potvrdila rješenje prvostupanjskog suda, a upravo je zadatak suca drugostupanjskog suda da to temeljito učini radi procjene valjanosti prvostupanjskog rješenje na koje se stranka žali.

1.      Oboje su iz Vodnjana, ona SSS med. struke, on liječnik, žive u Zaprešiću i rade u Zagrebu.

2.      Sklapaju brak, rađa se dijete.

3.      Djetetu je oko 3 god. otac dobija specijalizaciju od bolnice u Puli koja je u blizini Vodnjana (cca 270 km od Zagreba).

4.      Tijekom specijalizacije je s obitelji u Zaprešiću zato što veći dio specijalizacije obavlja u Zagrebačkim bolnicama; planiraju preseljenje u Vodnjan kad položi specijalistički ispit, zbog obveza prema bolnici u Puli koja mu je omogućila specijalizaciju, a osim toga su iz toga mjesta i tamo im žive obitelji.

5.      Ona ipak odlučuje da ne želi otići iz Zagreba te prije nešto više od tri godine Općinskom u Zaprešiću podnosi zahtjev za razvod braka.

6.      Na prvom ročištu on pristaje na razvod, traži široke kontakte s djetetom kojemu je sad već 7 godina.

7.      Sud traje, kako bi bio u blizini djeteta, on traži i ubrzo uspijeva u Zagrebu dobiti posao u ustanovi koja je spremna ustanovi u Puli nadoknaditi troškove specijalizacije.

8.      Par mjeseci nakon što je došao i počeo raditi u Zagrebu, ona se seli roditeljima u Vodnjan. I dalje ona i dijete imaju prebivalište u Zaprešiću, u Vodnjanu prijavljuje privremeni boravak.

9.      On upoznaje svoju sadašnju partnericu, i oboje uspijevaju dobiti posao u Puli, te se preseljavaju u Vodnjan, kako bi on mogao imati kontakte s djetetom. Žive u Vodnjanu, par stotina metara od djeteta, i prije dva mjeseca se ocu i njegovoj novoj partnerici rađa dijete.

10.  U ožujku 2010. odluka suda o susretima i druženjima postaje pravomoćna.

11.  Majka do kraja 2010. odbija susrete jer otac po dijete treba doći u Zaprešić, kako piše u sudskoj odluci, (tamo gdje ni dijete ni ona nisu), a ne u Vodnjan (gdje i ona i dijete jesu).

12.  Sad majka odbija susrete jer dijete ne želi, a ‘ona tu ne može ništa’.

13.  Czss u Puli pokušava pomoći, ali ih majka tuži za pristranost ‘temeljem poznanstava s ocem’.

14.  Czss u Zaprešiću imenuje nadzor u Vodnjanu. Nadzornica još nikad nije uspjela dijete vidjeti, jer majka izađe pred kuću i kaže da dijete ne želi ići ocu.

15.  Majka povremeno dovodi dijete psihologu (privatno) u Zagreb te ima dokumentaciju da je dijete izrazito naprednih intelektualnih sposobnosti te zato vrlo osjetljivo pa ga ne treba poticati na susrete s ocem ako ono to ne želi. Također na isti način vodi dijete i neurologu, pa ima dokumentaciju da dijete ima epilepsiju zbog stresa što mora viđati oca (kojeg ne viđa). Otac ovo kod liječnika provjerava, no liječnik takav nalaz opovrgava(!)

16.  Otac traži financijsku ovrhu, sud donosi rješenje, no ne može se provesti zato što je sad predmet na Ustavnom sudu – majka Ustavnom tužbom traži zaštitu svojih ljudskih prava jer ne može biti odgovorna za nešto na što ne može utjecati, a to je da dijete prihvati kontakte s ocem.

17.  Czss u Zaprešiću, koji je i dalje nadležan jer majka nije odjavila prebivalište, prije dva mjeseca kazneno prijavljuje majku i prijava još nije riješena na Državnom odvjetništvu.

18.  Otac odlazi u školu djeteta u Vodnjanu raspitati se o djetetu. Nakon toga policija dolazi doma po njega jer je majka prijavila nasilje prema njoj i djetetu. Srećom škola ima video nadzor, pa snimka nadzorne kamere pokazuje da se ništa ni slično nasilju nije dogodilo i oca nakon par sati puštaju na slobodu.

19.  . Dijete ne viđa oca ni ikoga od očeve obitelji već tri godine. Ako se slučajno sretnu na ulici, dijete se pravi da ga ne poznaje.

20.  Otac ima što je želio – suprugu i dijete, sad staro par mjeseci, no nema dijete s početka ove priče koje je sad nešto starije od 10 godina. Dijete s početka ove priče nema oca.

21.  Otac se na dvije odvjetnice koje zastupaju majku žalio Odvjetničkoj komori, da rade na štetu djeteta. Odvjetnička komora ne smatra da su grubo prekršili odvjetnički kodeks.

22. Majka na sudu u Zaprešiću pokreće novi izvanparnični postupak za ukidanje kontakata djeteta s ocem (koji se i ne održavaju), zato što ih dijete ne želi. Održano je prvo ročište i odvjetnice majke insistiraju na vještačenju u Kukuljevićevoj, ili na KBC Rebro u Zagrebu. Prema izviješćima koja dobijamo od članova, ove odvjetnice uvijek insistiraju upravo na ovim ustanovama. Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba smatraju nestručnom. Ne prihvaćaju ni jednog drugog vještaka ni iz Zagreba ni Istre osim onih koje oni predlažu. Sudac u Zaprešiću još nije donio rješenje o vještačenju.

pozivaju zainteresirane na

Okrugli stol Obitelj ‘razvedenog’ djeteta – tko u nju spada

Okrugli stol će se održati 11. ožujka 2011. od 11:00 do 13:30 u prostoru Tribine Grada Zagreba, Kaptol 27.

Unatoč činjenici da je Hrvatska potpisnica mnogih Konvencija o zaštiti prava djeteta, unatoč postojanju Obiteljskog zakona, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te unatoč tomu da su u postupak skrbi za dijete razvedenih roditelja, izravno ili neizravno, uključeni Centri za socijalnu skrb, nadležna Ministarstva, pravobraniteljica za djecu, brojni vještaci, suci, odvjetnici i drugi, svakodnevno svjedočimo kršenju temeljnog prava djeteta na obitelj te roditeljsku skrb bez obzira žive li roditelji zajedno ili odvojeno kako to piše u Obiteljskom zakonu. Unatoč tomu da nikad više institucija nije bilo uključeno u zaštitu prava djeteta, nesporno je da problem manipulacije djecom i dalje postoji – u više od 50% slučajeva, odnoso uvijek kad je u pitanju tzv. ‘konfliktni razvod’ i kad je učinkovito djelovanje institucija najpotrebnije.

Nameću se pitanja imamo li u području zaštite prava djeteta na obitelj u slučaju razvoda roditelja neadekvatna i nedostatna zakonska rješenja, ili je pak problem u provođenju zakona, što čine relevantne institucije kako bi se manipulacije djecom smanjile te jesu li u zbilji djeca u nas zaštićena zakonom?

Okrugli stol pruža priliku za kvalitetnu raspravu o usklađenosti hrvatskog zakonodavstva s praksom te zakonodavstva i prakse sa sintagmom ‘najbolji interes djeteta’ u cilju iznalaženja efikasnijih rješenja.

Okrugli stol organizira se u sklopu programa ‘Razvedeno’ dijete, uz potporu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba.

Bila bi nam osobita čast ako biste svojom nazočnošću i prijedlozima mogućih rješenja pridonijeli kvaliteti ovog okruglog stola.

Program okruglog stola je u nastavku.

S poštovanjem

Asenka Kramer, prof., Predsjednica Udruge Dijete-razvod

Program

-         11-11:15 Pozdravni govori

- 11:15-11:25 Uvod – Obitelj ‘razvedenog’ djeteta – viđenje korisnika: fenomenologija, ishodi i prijedlozi za poboljšanje: Predsjednica Udruge Dijete-razvod, Asenka Kramer, prof.

-         11:25-11:35 Manipulacije djecom: Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, Prof. dr sc. Gordana Buljan-Flander

-         11:35-11:45 Koliko je ravnopravnosti u području obiteljsko-pravne zaštite: Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Gordana Lukač Koritnik

-         11:45-11:55 Usporedba odluka suda u Luxembourgu i suda u Stasbourgu, a o izvršenju sudske odluke i življenju djeteta s jednim roditeljem: Sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Lana Peto Kujundžić

-         11:55-12:05 Prava djece na obitelj u skloništu za žrtve nasilja: Ravnateljica skloništa Duga, Željka Barić

-         12:05-12:15 Uloga policije u izvidima kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži, Odsjek maloljetničke delinkvencije MUP-a, Marijana Valjan-Harambašić

-         12:15-12:25 Odvjetnik stranke u postupku i pravo djeteta na obitelj: Odvjetnik Hrvoje Zdilar

-         12:25-12:35 Predstavnik Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

-         12:35-12:45 Predstavnik Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi

12:45 – 13:30 Diskusija i zaključci

Iako je ona podnijela  tužbu za ravod, još je tri mjeseca nastavila živjeti sa mnom i mene tjerati iz obitelji. U tom peridu počinje manipulirati djecom. Svakodnevno ih, odmah po dolasku s posla odvodi kod svoje majke gdje su djeca izvrgnuta slušanju negativnosti i laži o ocu. Po povratku u stan odmah ih stavlja u krevet kako ne bi komunicirali s „ludim“ tatom. Preseljava se spavati u dječju sobu glumeći žrtvu i kao štiteći djecu opet od „ludog“ tate. Mene svakodnevno provocira izjavama:

Nagledaj se djece dok još možeš !

Tek ćeš vidjeti što ću ti raditi s djecom !

Imat ćeš vremena razmišljati što ćeš raditi s djecom, ako ti ih budem dala !

a sve u cilju kako bih ja „poludio“, reagirao nasilno, pa bi pozvala policju da me odstrane iz stana čime bi mala pred svima dokaz da je žrtva, a ostao bi joj i stan. Tada bi dovela dečka i djecu naučila kako im je novi „tata“ bolji od mene. Moram reći da se u braku nikada nismo ni posvađali, nisam imao drugu, te sam blagog i tolerantnog karaktera. Radio sam 7 godina po svijetu kako bi riješili stambeno pitanje što smo i uspjeli. Za to vrijeme ona je imala „flert“ sa prijateljem iz srednje škole. S obzirom da sam ju bezujvjetno volio, sve  mi je to postalo jasno tek kada je otišla.

Djeca su sve teško proživljavala, a sin je počeo dobivati tikove koji su bili sve izraženiji.  U posredovanju pri razvodu braka o svemu sam obavijestio CZSS , ali su svejedno „stručno preporučili“ da djeca žive s majkom. I Sucu sam sve rekao, ali mi je odgovorio da on nikada nije presudio protiv Mišljenja CZSS, tako da im je samo ostalo odrediti iznos uzdržavanja i prepisati prijedlog CZSS. Sve sam relativno mirno prihvatio i pusti da vrijeme malo prođe. U tom periodu sam otkrio istinsko očinstvo i potpuno se posvetio djeci.

Majka je pravila probleme oko viđanja s djecom i organizirala bilo što(npr. šišanje, pa treninge i druge aktivnosti) baš u vrijeme kada djeca trebaju biti sa mnom. Nije im dopustila provoditi vikende i spavati kod mene godinu i pol dana, jer se bojala da bi djeca mogla otići živjeti sa mnom. O svemu neprestano izvještavam CZSS, ali oni reagiraju na način da majku pozovu na razgovor, upozore ju, ona kaže „dobro“ i sutra nastavi po starom.

Kada su mi djeca jednog petka kada su bili kod mene sama rekla da bi htjeli prespavati , opet im nije dopustila. Otišao sam s presudom na policiju, policija je odmah obavila razgovor s majkom u njezinoj kući, djeca su ostala prespavati cijeli vikand, a majka je dobila opmenu policije. Za dva tjedna se ponovilo isto. Pa za dva tjedna opet. Sin zbog svega dobiva izraženije tikove jer se boji proturječiti majci i boji se njezine reakcije kada se vrati k njoj. Opet o svemu obaviještavam CZSS, ukupno 14 puta. Sve što su napravili su dva razgovora s majkom.

U školi mi preporučuju da je sinu potreban logoped. Pokušavam se dogovoriti s majkom da ga odvedemo logopedu, ali majka ne želi, ali ne želi ni meni dati zdravstvenu iskaznicu djeteta kako bih ja to učinio.

Na sreću, nakon nekoliko intervencija policije i vjerojatno novčanih kazni majci , djeca sve više vremena (prema presudi ponedjeljkom, srijedom i petkom popodne, te svaki drugi drugi vikend) provode  sa mnom što je kod sina izazvalo pozitivan učinak na gubitak tikova.  Sin mi je sam rekao da bi volio živjeti sa mnom,a kćer je tad rekla da je njoj svjedno. Podnio sam zahtjev da djeca žive sa mnom i to je sada u postupku. Odmah na prvom ročištu predložit ću mirenje kako bi djecu zaštitili od vještaćenja i svega ostalog.

Majka djeci nije osigurala primjeren smještaj, ishranu ( sin se vidno udebljao u periodu „problema“ viđanja sa mnom), a svu odjeću i obuću im ja kupujem stalno. Majka redovito dobiva puni iznos uzdržavanja, uključujući i vrijeme od tri mjeseca koliko smo još živjeli zajedno (od dana podnošenja tužbe do napuštanja obitelji).

Epilog: vrijeme je učinilo svoje, djeca su sama odlučila gdje će živjeti, a ljubav i dobro je pobijedilo . Nadam se da će mirenje uspjeti jer je Sud zatražio od CZSS spoznaje o problemima i nepoštivanju presude od strane majke.

S poštovanjem,

XXXXXXXXXXXXXX

Pristajem da se gore navedeno koristi javno,  uz zaštitu osobnih podataka.

Za sad ne znamo je li na svim Obiteljskim odjelima Općinskih sudova u Hrvatskoj uveden e-spis. Ukoliko imate saznanja o tome, izvijestite nas, kako bismo o tome izvijestili i druge zainteresirane.

Dobili smo potvrdu od glasnogovornice Županijskog suda u Zagrebu da je na Građanskom odjelu ovog suda uveden e-spis. Pozdravljamo to i vjerujemo da će brojni naši članovi i nečlanovi koji su o ovome pitali biti zadovoljni. Svrha ovoga je, između ostalog, i borba protiv korupcije u pravosuđu, na koju se građani često žale. e-spis će sucima u rad predmete automatski dodjeljivati, a iznimno će to moći i Predsjednik suda, za što će, naravno, trebati i valjano obrazloženje. Molimo zainteresirane iz ostalih dijelova Hrvatske da nam, ako su za to zainteresirani, pomognu tako da svojim Županijskim sudovima pošalju upit o tome gdje je sve uveden e-spis i da nas o odgovoru nadležnih izvijeste.

Za sad ne znamo je li na Obiteljskom odjelu Građanskog općinskog suda igdje u Hrvatskoj uveden e-spis. Ukoliko imate saznanja o tome, izvijestite nas, kako bismo o tome izvijestili i druge zainteresirane.

Sustav ne želi uvidjeti da djeca roditelja koji se razvode ili su se razveli imaju najveće šanse za zdrav razvoj ako imaju stalnu i neometanu dostupnost oba roditelja bez obzira na raspad njihove bračne zajednice.

Zašto?

Pokušat ćemo na to odgovoriti, a onda ćemo ponuditi rješenja.

Zato što je sustavu ovako dobro i najbolje je ništa puno ne mijenjati, a običnom je čovjeku nedodirljiv, pa sve što mu se događa mora trpjeti. Pričom, okruglim stolovima, priopćenjima, strategijama i tsl. sustav daje dojam da zaista nešto radi. Djela koja bi to potvrđivala, nema.

Zato što ne postoje jasni kriteriji za procjenu bilo čega u sustavu skrbi o djeci, a ponajmanje o temeljnome pojmu ‘najbolji interes djeteta’. Ovi bi kriteriji, primijenjeni u svakom pojedinom slučaju služili za procjenu posebnosti svakog djeteta i djetetove obitelji predstavljali osnovu za mišljenje centara socijalne skrbi, koje je najčešći temelj za sudsku odluku i sva dalja postupanja u smjeru izolacije djeteta od polovice obitelji – zna se da je izolacija pojedinca od obitelji značajka svih totalitarnih sustava. Totalitarni sustavi po svom habitusu ne mogu skrbiti ni o čijem najboljem interesu, osim o najboljem interesu vlasnika tih sustava. Kad nema jasnih kriterija, svakome je u sustavu dopušteno manipulirati ‘interesom djeteta’ kako želi, zna i umije. Samo se slučajno može dogoditi da to ponekad zaista i bude najbolji interes djeteta.

Da bi se stvar pojednostavila, usvojen je samo jedan kriterij: spol roditelja. Kad je već spol toliko važan, neizbježne su rodne predrasude. Zanimljivo je da nitko ne priznaje da se služi tim kriterijem, zakon ga uopće ne predviđa, dapače su svi pred zakonom jednaki, ali se na njega oslanjaju sva postupanja većine djelatnika sustava skrbi za, već smo naglasili, ostvarivanje fantomskoga ‘najboljeg interesa djeteta’. Teorija o tome da je majka primarni roditelj već je dugo u stručnoj javnosti (koja za sad nema veze s našom situacijom u sustavu obiteljsko pravne zaštite) prevaziđena.

Majkama se ovim čini velika nepravda, kao da nemaju drugih kvaliteta osim što su žene. Mnoge majke mogu svojoj djeci pružiti puno više od svoje rodne pripadnosti, ali i mnogo manje. Majka se percipira kao topla i nježna, možda i žrtva. Za djecu kao da nema boljega. Nažalost, između naše percepcije i dječje zbilje ne stoji uvijek znak jednakosti. Nisu sve majke reinkarnacije majke Tereze.

Očevima se ovim čini velika nepravda, kao da nemaju drugih kvaliteta osim što su muškarci. Mnogi očevi mogu svojoj djeci pružiti puno više od svoje rodne pripadnosti. Otac se percipira kao grub i hladan, možda i nasilan. Za djecu kao da nema gorega. Međutim, između naše percepcije i dječje zbilje, ne stoji uvijek znak jednakosti. Nisu svi očevi reinkarnacije Charlesa Mansona.

Ako se pri odlučivanju o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i koliko će vremena provoditi s roditeljem s kojim ne živi, uzdrma rodni kriterij – a uzdrma se uvijek kad otac želi više sudjelovati u životu djece i kad se ne želi razvesti od djece, u pitanje se naizgled dovodi rodni identitet majki – ako nemaju apsolutnu vlast nad djecom, to izgleda kao da nisu potpune žene – te nužno dolazi do manipulacija kojima se zdušno brani vlastiti rodni identitet. To dodatno centar potakne mišljenjem da otac ‘nije riješio svoj partnerski odnos’, naravno bez obrazloženja ili objašnjenja o temeljima za takvo mišljenje, zato što centar ne mora ništa suvislo obrazložiti. Takvu sintagmu centar poteže uvijek kad se otac opire nerazumnim zahtjevima izolacije djeteta ili minimalnih kontakata. Majka time dobija poruku da se otac želi približiti njoj, a da ga ne zanimaju djeca, i eto novog razloga za spriječavanje razvijanja odnosa između djece i oca.

No, ne podržava sustav majku u svemu, već samo kad se radi o spriječavanju sudjelovanja oca u odgoju djeteta. Kad se pak radi o doprinosu za uzdržavanje, sustav svojom tromošću i neučinkovitošću podržava neplatiše, a na štetu djeteta i majke koja je najčešće ta s kojom dijete nakon razvoda živi. Možda bi poreznu upravu trebalo pitati za savjet kako naplatiti dugove.

Jasno je da se takvim ponašanjem i paušalnim ocjenama potiče i produbljuje sukob među roditeljima i čini velika nepravda i šteta djeci, koja se skupa sa svojim nadasve zbunjenim roditeljima vrte na ringišpilu skrbi institucija, timova, stručnjaka centara i inih.

Odavno se zna da se dijete može najzdravije vezati za osobu koja može najbolje zadovoljiti djetetove potrebe. Procjena koja bi bila utemeljena ne na stereotipu, već na jasno definiranim kriterijima bila bi u najboljem interesu djeteta. Ne bi bilo štete od toga da se roditelji, ako se žele natjecati, natječu u toj disciplini.

Vjerojatno takva procjena ne bi bila u najboljem interesu institucija sustava – djelatnici istih bi morali početi zaista raditi, njihov bi rad bio sljediv i provjeriv, smanjio bi se broj poremećaja ponašanja djece i mladih te maloljetnička delinkvencija, sudski postupci bi kraće trajali – prijeti opasnost da bi u svim institucijama naprasno nastao višak radne snage.

Zato što su naša pravobraniteljstva samo blijeda slika onoga što bi trebala biti, a glavna im je briga godišnje izviješće za Sabor. Od strahota i bešćutnosti u tim izviješćima običnom se čovjeku diže kosa na glavi, a redovito su usmjerena na to kako je opsežan posao uspješno obavljen. Prije spomenuti Zbornik je posebno zanimljiv – valja ga cijeloga pročitati. Tad upada u oči da svi koji se predstavljaju u tom Zborniku prihvaćaju dio odgovornosti za stanje u njihovim društvima, i Slovenci, i Grci, i Srbi. Jedino u Hrvatskoj nema ni naznaka da bi sustav uviđao da je za nešto odgovoran. U nas je sve u najboljem redu. Takva razina defenzivnosti čini pravobraniteljstva needukabilnim, odnosno čini da, umjesto da se stalno bave time kako će što bolje obavljati svoj posao, iz iskustava ne uče, već se bave time kako će opravdati svoja radna mjesta usprkos nepostupanju. Ljudi koji nešto ne žele učiniti, uvijek za to nađu opravdanje, oni koji žele pozitivne promjene, u svemu vide izazov. No ovih drugih u institucijama našeg sustava kronično nema, ili ima premalo. S postojećom razinom svijesti koja je i dovela do problema, ne može se ni točno uočiti pa ni početi rješavati problem.

Zato što naša ministarstva ne osluškuju svoje građane i ne služe građanima, ’stručnjaci’ su im probrani po političkoj podobnosti i uglavnom se brinu za to da ostanu na udobnom stolcu uhljebljenja državne službe. Tu posebno treba spomenuti rodno pristrani Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, koji zanemaruje djecu, bolesne i stare koji su, kao najslabiji članovi obitelji, najčešće žrtve nasilja. Ništa manje protuzakonito nije ni postupanje Ministarstva unutarnjih poslova koje, npr. protivno Obiteljskom zakonu i Konvenciji o pravima djece koje je Hrvatska potpisnica, propisuje kako se za djecu razvedenih roditelja izdaju putovnice (ako su roditelji u braku, onda oboje moraju potpisati zahtjev, ako su razvedeni, onda samo roditelj s kojim, po pravomoćnom rješenju dijete živi – usporedite sa čl. 99, st. 1 ObZ). O Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi dobijamo svakodnevna izviješća ogorčenih roditelja – nezainteresirani su za djecu, nemilosrdni prema mnogim roditeljima koji od njih traže pomoć, nemaju uvida u to što se događa u centrima za socijalnu skrb zato što se za svaku prijavljenu nepravilnost rada centara oslanjaju isključivo na izvješća tih istih centara, da dalje ne nabrajamo.

Zato što su naše sudstvo i neki sudski vještaci najčešće nezavisni od zakona RH, nezavisni od bilo kakve društvene kontrole, a posebno su nezavisni od stručnosti i etičnosti u postupanju.

Stručna i etička lustracija sudaca građanskih i prekršajnih odjela, uključujući i županijske i Visoki prekršajni sud te isto takva lustracija sudskih vještaka bi puno učinila za djecu i, više od toga, za društvo u cjelini. Upravo na predstavljanju Zbornika se moglo čuti da će prekršajni sudovi, u nedostatku jasne zakonske regulative o tome što se smatra manipulacijom, unutar (ne)postojećih zakonskih rješenja naći način kako to (što to? koji su kriteriji?) sankcionirati, odnosno zakon će primjenjivati kreativno. Znamo što je kreativno vođenje knjiga (creative accounting) – u računovodstvu je to ono kad na teško uhvatljiv način varate proračun. To se kažnjava. I kreativno sudstvo će se strogo kažnjavati. Ali će te kazne izdržavati djeca.

Zato što se udruge koje se bore za rodnu ravnopravnost uglavnom bore za resurse i medijski prostor, tj. utjecaj. Nije li to jasno iz toga što se tobože bore protiv rodnih stereotipa, istodobno ustrajući na rodnim stereotipima posebice kad se radi o tome tko može bolje skrbiti o djeci. Ovdje valja spomenuti i sigurne kuće koje se bore protiv nasilja nad ženama, često izmišljenim i iskorištenim za vlastitu promidžbu radi dobijanja većeg dijela dotacija i donacija, koje djecu ne vide i spremno žrtvuju tuđu djecu na oltaru vlastite promidžbe. Za stvarne žrtve nasilja nitko ne mari – to ne treba dokazivati, treba samo pratiti što se događa kad netko zaista nasilan počini zločin – tad su svi zbunjeni, nisu znali, nisu oni krivi, ruke su im bile vezane, neukusno je i već dosadno kakvim se sve izgovorima institucije sustava brane. To se uvelike događa zato što manipulacije nasiljem cijeli sustav podržava, od sudova, centara, pa sve do policije. Sve se to uvijek lomi na leđima djece. Pritom se istinski nasilnici i nasilnice lako provlače kroz rupe koje sustav svojom nezainteresiranošću za njih otvara.

Zato što pokušaji medija i novinara da stvarnu sliku našeg društva kad se radi o djeci razvedenih roditelja prikažu građanima često blijede pred bombastičnim naslovima napisa koje su napisali oni podobni među njima. Mediji bi mogli postići puno više na osvješćivanju čitatelja o problemu kad društvo ne bi bilježilo proganjanja i čak ubojstava novinara s jedne strane, i s druge, kad mi, građani, ne bismo bili opterećeni problemima vlastitog preživljavanja pa bismo se više bavili kvalitetom društva u kojem živimo.

Zbog toga što, konačno, povlašteni roditelji koji se oslanjaju na institucije sustava, znajući da će im isti pomoći da provedu svoje vlastite zamisli kojima je nerijetko glavni cilj potpuno odvajanje djeteta od drugog roditelja i njegove obitelji, od tog istog sustava nikad ne dobiju jasnu poruku da to što rade, ne smiju raditi. Oni koji se usude usprotiviti sustavu, a to su najčešće očevi, trpe od toga sustava strašne odmazde, prave osobne vendete. Ipak, sustav je postavljen tako da najsurovije gazi djecu, uvijek kad za to dobije priliku – a to je uvijek kad se roditelji prije razvoda nisu o svemu dogovorili i ako nisu dovoljno čvrsti da tijekom razvoda ne pokleknu pod pritiscima djelatnika toga sustava.

S pravom možemo zaključiti da sustav ne vidi djecu. Ona su nebitne kolateralne žrtve. Djeca ne mogu stati u svoju obranu. Žele li opstati, moraju se prikloniti jačemu. I sve je naizgled u najboljem redu, pišu se izvješća, zbornici i radovi, izrađuju se šokantne statistike i ne prihvaća se odgovornost ni za što. Prevencija se poteže kao verbalni smokvin list kad dođe do medijskih napisa o mladim nasilnicima i ubojicama, ovisnicama i ovisnicima, maloljetničkim trudnoćama, samoubojstvima mladih, do izviješća o tome da djeca već u osnovnoj školi konzumiraju alkohol.  Istodobno se sredstva za prevenciju smanjuju, ali na to nitko ne reagira osim časnih iznimaka poput Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Jasno je da ovakav osamljeni znak društvene svijesti prolazi nezapaženo.

To da sustav ne vidi djecu jasno se vidi i iz sintagme ’susreti i druženja s roditeljem s kojim dijete ne živi’. One s kojima se susrećemo i družimo – s prijateljima, svojim vršnjacima, daljim članovima obitelji i onima koji ne žive u blizini – ne odgajamo i ne skrbimo o njima. Sustav roditeljima koji nakon razvoda ne ‘dobiju’ djecu na zajednički život’ već i na verbalnoj razini odriče roditeljsko pravo odgoja i istinske skrbi i to nemilosrdno provodi i u praksi. A onda opet o tome djelatnice i djelatnici sustava pišu zbornike, izviješća, protokole, održavaju okrugle stolove i tribine, mudro zbore i – dobijaju plaće, honorare, dnevnice i medijsku pozornost.

Moguće rješenje za prevenciju zlostavljanja djece manipulacijom sustava i smanjenje problema mladih iz jednoroditeljskih obitelji je uvođenje kvalitete u sustav, što podrazumijeva:

Žurno definiranje kriterija kako se određuje i što određuje najbolji interes djeteta. Naravno da sustav na sve načine izbjegava utvrđivanje kriterija. Zanimljivo je to izbjegavanje, kad znamo da su metri literature napisani o tome da je jedan od temelja na koje se korupcija udobno naslanja diskreciono pravo postupanja bilo kojeg državnog službenika.

Permanentna edukacija djelatnika koji rade u sustavu zaštite djece.

Pouzdana evidencija i statistika o svemu vezanom uz skrb za djecu tijekom i nakon razvoda roditelja.

Pouzdani sustav kontrole svih djelatnika uključenih u skrb za djecu tijekom i nakon razvoda a u odnosu na zadane kriterije i rokove te jasne posljedice u slučaju odstupanja od zadanih kriterija, rokova i ciljeva. Tko bi to uopće prihvatio, kad i ovako ima i društveni status i moć nad tuđim sudbinama i sigurne prihode iz tuđeg džepa koje ne mora opravdati rezultatima rada?

Temeljni put za upravljanje kvalitetom je ukratko:

* sagledavanje procesa i određivanje kritičnih točaka u procesima,

* određivanje ciljeva te strategija i metoda kojima će se ciljevi postići,

* određivanje kriterija i mjernih instrumenata,

* definiranje potrebnih resursa,

* planiranje i provođenje preventivnih i korektivnih radnji,

* upravljanje promjenama,

* mjerenje zadovoljstva korisnika i

* stalna posvećenost poboljšanju kvalitete pružene usluge.

Dobili smo i obradili pritužbe na sustav od gotovo 600 roditelja od kojih se rijetki međusobno poznaju, a ipak su pritužbe gotovo identične. Treba reagirati žurno. Ako netko ima bolje, provedivije, učinkovitije prijedloge, neka ih objavi i odmah započne s njihovim provođenjem. Djeca ne mogu čekati. Previše djece i odraslih pati jer naš sustav ne čini ono zbog čega postoji – ne štiti djecu, pravo na obitelj, ljudska prava, ukratko, ne štiti život i temeljne ljudske vrijednosti.

I na kraju, udruženim snagama institucija sustava stvorena je društvena klima i groteskna društvena svijest gdje se roditelje koji uspiju izbjeći zlostavljanje institucija i postignu dobro funkcioniranje u svojoj roditeljskoj ulozi bez obzira na razvod braka, smatra u najmanju ruku čudnim. Strašno je i istodobno nas veseli da je moguće dobiti mail ovakvoga sadržaja:

Ne znam sjećate li se, javila sam Vam se prije skoro godinu dana kad smo se suprug i ja odlučili razvesti. S jučerašnjim danom je naš razvod finaliziran. Uspjeli smo, po svemu sudeći, poštediti djecu trauma od svega. Klinci imaju 5 i 7 godina. Pričamo s tetama u vrtiću i učiteljicama i svi nam kažu da se ne sjećaju primjera u kojem su djeca tako smirena i na čisto u vezi cijele situacije. Sjetila sam Vas se neki dan, govorili ste mi kako gotovo pa ne znate za lijepu priču u vezi razvoda i da mi želite da moja bude drugačija. Možda cijelo iskustvo ne bih mogla nazvati lijepim ali je bilo teško, poučno i naučilo nas je koliko smo jaki.

Jedina porazna činjenica iz svega je ta da nitko od naše okoline ne razumije da smo bivši suprug i ja ostali u tako dobrim odnosima i često i dalje smišljamo zajedničke aktivnosti s djecom. Gotovo svakodnevno čujem mišljenja da ovakav razvod i odnos nije normalan, nije zdrav, da djeci odašiljemo pogrešnu poruku te pitanje zašto smo se uopće razvodili ako ovako normalno komuniciramo.

Nadam se da vam naše iskustvo može pomoći. I iskreno se nadam da nismo jedina ovakva priča. Raspad obitelji dovoljno je tragičan sam po sebi. Ne vidim zašto je svima logičnije da ljudi osim obitelji izgube i sebe.

Poštovana gospođo, ovakav je razvod i odnos jedini zdrav i djeci odašilje najbolju moguću poruku koja će im biti temelj vlastitoga zdravog života. Sve je drugo bolesno i nije normalno, ma koliko kod nas bilo uobičajeno. Vaš je prvi mail ovakvoga sadržaja. Neka bude navjestitelj mnogih sličnih.

Država štiti roditeljstvo (ili ‘materinstvo i očinstvo’) i djecu te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

Prijedlog smo obrazložili na sljedeći način:

1. Članak 62. nije u suglasnosti s duhom Ustava koji garantira ravnopravnost svih građana RH, kako je navedeno u čl. 3 Hrvatskog Ustava. Kako je postojanje materinstva neizbježno vezano uz postojanje očinstva, smatramo da bi ‘roditeljstvo’ u potpunosti zadovoljavalo duh Ustava u cilju zaštite djece i obitelji, a ‘mladež’ nije potrebno navoditi jer su, po definiciji, djeca svi do 18 godina.
2. Gore navedeno stavlja roditelje posvojitelje, gdje roditelji nisu biološki roditelji, pa se nema potrebe štititi materinstvo već roditeljstvo, u neravnopravan položaj, protivno čl. 3. Hrvatskog Ustava.
3. Članak 61. navodi da je obitelj pod posebnom zaštitom države. Zaštita materinstva, a ne i očinstva, odnosno roditeljstva, što čini obitelj, čini da je članak 62. u neskladu s člankom 61. Hrvatskog Ustava.
4. Kako su prema čl. 63., roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu…, nužno je da, ne samo materinstvo, već i očinstvo, tj. roditeljstvo bude pod zaštitom države.
5. Postavljanjem materinstva iznad roditeljstva, Ustav Hrvatske čl. 62. je u nesuglasju sa samim sobom jer zaštita djece i mladeži podrazumijeva i zaštitu djetetovog prava na oba roditelja, osim ako je zakonodavac mislio na trudnice i rodilje, pa bi onda to tako i trebalo definirati.

Isti je prijedlog prije nas obrazložila Pravobraniteljica za djecu, a nakon nas i predstavnici udruga Dudeki i Otac za dijete.

Nadamo se da će ovaj prijedlog biti prihvaćen, čime bi se osigurali dodatni temelji za ukidanje diskriminacije u institucijama koje se bave zaštitom djece i njihovih obitelji, napose centrima za socijalnu skrb i sudovima.

No, ukoliko smatrate da ste diskriminirani, već sad imate pravne instrumente kojima se možete zaštititi. O tome Vam preporučamo zanimljiv članak. Link:

http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/zemlja-bez-diskriminacije#news_view

Najtoplije zahvaljujemo Gradskom uredu za socijalnu skrb i osobe s invaliditetom Grada Zagreba bez čije potpore ovaj Vodič ne bismo mogli napisati i tiskati i zahvaljujući kojem je svih 2000 primjeraka besplatno. Također zahvaljujemo Zakladi Adris na potpori za projekt podizanja javne svijesti o problemu s kojima se djeca i njihove obitelji moraju tijekom i nakon razvoda suočavati i boriti.

Ukoliko vam naš priručnik ne bude dostupan u tiskanom obliku, možete ga naći i u ovom postu, kao i na našoj stranici “Za download”.

Molimo sve koji ga budu čitali za povratnu informaciju o korisnosti kao i za sve primjedbe i prijedloge koji bi pridonijeli većoj korisnosti našeg sljedećeg priručnika.

Najbolji roditelj su roditelji – Vodič za roditelje u razvodu (PDF, 1356 Kb)

Prvo je trebalo šest godina da netko shvati da se djecom manipulira i da djeca ne viđaju oca. Za djecu je to vječnost. Naravno da su kroz to vrijeme pretrpjela velike štete i patnje, naravno da je kroz to vrijeme otac proživio velike patnje.

Onda dolazi velika odluka koja nema veze s dobrobiti djece već se trenira odmazda na djeci i ocu i majci, osobi koja očito ima problema i kojoj je trebalo još prije pomoći. Djeca idu ocu i određuje se godinu dana zabrane viđanja majci. E, sad neka ne viđaju majku, neka trpe djeca i majka i otac, nek budu svi kažnjeni zato što sustav ne funkcionira.
Kome je to u interesu? Kako se time pomaže djeci? Tko je tu odradio dobar posao? Zar ne postoji mogućnost kontakata pod nadzorom? Ako se za to, što mora biti prioritet, nema novaca, za koje to javne usluge plaćamo najveće poreze u svijetu? Zgroženi smo nad svih šest godina i krunom svega.
Možemo vjerovati. To je slika naše surove zbilje koja se hitno i kvalitetno mora iz temelja mijenjati u interesu djece i roditelja, pa time i u interesu cijelog društva.